AI agenti nemaju osjećaj za vrijeme i ne znaju da ga nemaju.

Deset puta. To je faktor za koji AI asistent za kodiranje promaši procjenu vlastitog zadatka. Deset jebenih puta. Čovjek koji na poslu kasni deset puta dulje od plana dobije otkaz, terapeuta i prehrambenu naviku da ruča sam u uredu. AI koji kasni deset puta dobije novu rundu investicije, još jedan hype članak i ispriku da je problem "u inženjeringu promptova".

Studija koja je testirala Claude Code i Codex otkrila je nešto što bi svakog projektnog menadžera na svijetu natjeralo da baci laptop kroz prozor: ovi alati nemaju nikakav osjećaj za protok vremena. Ne procjenjuju koliko će im trebati da nešto naprave jer nemaju nikakvu unutarnju reprezentaciju trajanja. Oni su poput čovjeka koji zna da je sutra sastanak, ali ne zna je li sutra za tri sata ili za tri mjeseca. I što je najgore — ne znaju da to ne znaju.

Zamisli developera koji pita asistenta koliko će trajati refaktoriranje modula za autentifikaciju. Asistent, miran i samouvjeren kao konobar u skupom restoranu, odgovori: "Otprilike dva sata." Četiri sata kasnije, developer je zaglavio u petlji od koje se vrti kao mačka za svoj rep, a asistent nudi novo rješenje s istom sigurnošću: "Evo, sada će sigurno raditi." To nije greška. To je arhitektonska značajka sustava koji ne razlikuje prošlost, sadašnjost i budućnost osim kao statističke oznake u trening podacima.

I evo gdje postaje zanimljivo. Ista industrija koja prodaje te alate kao zamjenu za programere istovremeno prodaje priču o superinteligenciji. Ali superinteligencija koja ne zna razliku između pet minuta i pet mjeseci? To nije superinteligencija. To je iznimno samouvjeren pripravnik koji je pročitao sve knjige ali nikad nije osjetio kako dan prolazi.

Sjetim se devedesetih, kad smo na Kvarner Netu postavljali infrastrukturu. Imali smo rokove, imali smo budžete, imali smo korisnike koji su znali točno koliko su platili i što očekuju. Ako bi netko rekao da će veza biti uspostavljena do petka, bila je do petka. Ne zato što smo bili genijalci, nego zato što je postojala cijena za promašaj — zvala se "korisnik koji odlazi konkurenciji". Današnji AI agenti nemaju tu cijenu. Oni ne osjećaju posljedice vlastitih procjena jer ih netko drugi plaća. To je kao da ti daš ključeve auta tipu koji misli da je crveno svjetlo samo prijedlog i koji nikad nije platio kaznu.

Ali najgore nije promašaj u vremenu. Najgore je samopouzdanje s kojim se promašaj servira. Istraživači su otkrili da agenti ne samo da griješe, nego su i sami sebe ocjenjivali uspješnijima nego što jesu — razlika od oko dvadeset postotnih bodova između njihove procjene i stvarnog učinka. To je klinička definicija samozavaravanja. Pacijent pokazuje sve simptome kronične nekompetencije s komplikacijama megalomanije. Preporučujem hitnu intervenciju realnosti, ali prognoza je loša — ima previše venture kapitala da bi itko oko njega rekao istinu.

Postavlja se naivno pitanje koje nitko u Silicijskoj dolini ne postavlja: ako AI agenti ne razumiju vrijeme, kako uopće mogu planirati bilo što dulje od jednog koraka? Kako mogu procijeniti složenost zadatka koji zahtijeva trideset sekvencijalnih operacija ako ne znaju da svaka operacija ima trajanje? Mogu, naravno, statistički procijeniti na temelju trening podataka — "slični zadaci su u prosjeku trajali X" — ali to je kao da procjenjuješ trajanje braka na temelju prosjeka svih brakova u zemlji. Tehnički točno, praktično beskorisno.

I što sada? Industrija će, naravno, prodati ovaj problem kao priliku. Novi modeli, bolji trening, još jedna runda financiranja. "Moramo ih naučiti vremenu", reći će istraživači, kao da je vrijeme još jedan feature koji se može dodati u sljedećem sprintu. Ali vrijeme nije feature. Vrijeme je kontekst u kojem sve ostalo postoji. AI koji ne razumije vrijeme je kao kuhar koji ne razumije vatru — može imati savršene recepte, ali svako jelo će biti ili sirovo ili ugljen.

A sve to dok se podižu novi podatkovni centri veličine malih gradova, dok se troše gigavati energije, dok se pišu članci o tome kako će AI zamijeniti pola radne snage. I onda ispadne da taj isti AI ne zna hoće li mu trebati dva sata ili dva dana da napiše funkciju koja sortira listu. Koji kurac.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je strukturalna ograničenost sustava koji predviđa sljedeći token, a ne posljedicu svojih akcija u vremenu. I sve dok to netko ne riješi — a sumnjam da će to biti brzo, jer brzina i jest problem — imat ćemo alate koji su jednako korisni za planiranje projekata kao što je pijana baka korisna za vođenje autobusa.

Najljepši dio? Developeri će i dalje koristiti te alate, i dalje će ih hvaliti, i dalje će prihvaćati procjene koje nemaju veze sa stvarnošću. Jer u tech industriji postoji nevjerojatna sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. Svaki put. Isto sranje. Nova boja kutije.

Izvor: the-decoder.com