AI optimizam i tržišta u usponu: tko kome prodaje maglu

Federalne rezerve su izjavile da je umjetna inteligencija dobra za gospodarstvo, i tržišta u nastajanju su skočila kao da je netko bacio novčanicu od sto eura u kafić pun studenata. To je cijela vijest. Ne treba ti Bloomberg terminal od dvadeset i četiri tisuće dolara godišnje da shvatiš što se dogodilo — netko je u središnjoj banci rekao "AI je dobar" i kapital se pokrenuo kao jato vrabaca kad netko lupi rukom o stol.

Sad, prije nego što netko pomisli da je to analiza, nije. To je opis. Analiza počinje kad pitaš zašto je tržištima u nastajanju uopće stalo do toga što jedna američka institucija misli o softveru. I tu počinje ono zanimljivo.

Tržišta u nastajanju ne trguju AI-jem. Trguju nadom da će bogati svijet potrošiti još novca, a da će dio tog novca nekako skliznuti i prema njima. To je stara priča — kad Amerika kihne, ostatak svijeta dobije upalu pluća, a kad Amerika kaže da se osjeća dobro, ostatak svijeta kupi dionice. Samo što ovaj put nije Amerika rekla da se osjeća dobro. Rekla je da se osjeća dobro zbog nečega što još nije dokazalo da postoji kao ekonomska činjenica. To je razlika između "imam posao" i "imam posao u firmi koju je osnovao moj rođak i koja će sigurno uspjeti".

Umjetna inteligencija je, u ovom trenutku, najveći narativni balon u povijesti kapitalizma koji još nije puknuo — i to je zapravo impresivno. Nije impresivno zato što tehnologija ne radi. Radi. Radi dovoljno dobro da natjera ljude da zaborave da su svi veliki AI projekti zadnjih pet godina uglavnom rezultat toga da je nekoliko kompanija odlučilo potrošiti više novca nego što ima smisla, a onda prodavati priču o tome kako je to ulaganje, a ne trošak. To je kao da otvoriš restoran, zaposliš pedeset kuhara, nikad ne otvoriš vrata gostima, i onda objaviš da si profitabilan jer si "investirao u kuhinju".

Ali dobro, to je tema za drugi put. Vratimo se tržištima u nastajanju, jer njihova reakcija je zapravo najzanimljiviji dio ove priče.

Tržišta u nastajanju su, po definiciji, mjesta gdje kapital dolazi kad negdje drugdje nema dovoljno prinosa. To su parkirališta za novac koji ne zna gdje bi. Kad Federalne rezerve kažu da je AI dobar, to ne znači da će Brazil ili Indija ili Turska dobiti nešto od tog AI-ja. To znači da će američki fondovi koji upravljaju tuđim novcem zaključiti da je rizik manji nego što su mislili prije pet minuta, i da mogu ubaciti još malo kapitala u nešto što ima veći prinos od američkih obveznica. To je sve. To je cijela mehanika. Nije duboko. Nije čak ni osobito pametno. Ali je jebeno profitabilno za one koji to rade prvi.

A prvi su uvijek isti. Ne mijenja se to. Onaj tko ima pristup informaciji prije ostalih — ili barem pristup tumačenju informacije prije ostalih — taj uzima razliku. Ostali dobiju ono što ostane, a to je obično priča o tome kako su "bili dio rasta". Tržišta u nastajanju su, u tom smislu, kao onaj dečko na svadbi koji čeka da svi uzmu kolače pa onda uzme tri, jer je shvatio da nitko ne broji. Nitko ne broji. Nikad nije brojio.

Umjetna inteligencija, dakle, postaje makroekonomski faktor ne zato što je promijenila proizvodnju, nego zato što je promijenila raspoloženje. A raspoloženje je, u financijama, važnije od proizvodnje. Proizvodnja se mjeri. Raspoloženje se osjeća. I kad ga osjeti dovoljno ljudi s dovoljno novca, ono postaje stvarnost — barem dok ne prestane biti. To je ono što nitko ne želi reći naglas: cijela ova priča funkcionira dok god svi vjeruju da funkcionira. Nema tu nikakve fizičke zakonitosti. Nema gravitacije. Ima samo uvjerenje, i uvjerenje je, u ovom trenutku, jebeno skupo.

Središnje banke su, povijesno, institucije koje bi trebale biti imunološki sustav protiv ovakvih stvari. Njihova je uloga da kažu "ne" kad svi ostali viču "da". Da budu odrasli u sobi. Da ne podržavaju narative, nego mjere stvari. A sad imamo situaciju u kojoj središnja banka najveće ekonomije svijeta izlazi i kaže da je nova tehnologija dobra za gospodarstvo — što je, u kontekstu tržišta, kao da sudac na utakmici izađe i kaže da navija za jednu ekipu. Možda je iskren. Možda čak i ima pravo. Ali to nije njegov posao. Njegov je posao da ne kaže ništa što će pomaknuti liniju, a onda pazi da linija ostane tamo gdje je bila.

Ne tvrdim da su središnje banke izgubile kompas. Tvrdim da su ga, u ovom slučaju, stavile u džep i izašle na kavu. Jer ako si središnja banka i kažeš da je AI dobar za gospodarstvo, a tržišta skoče, ti si upravo napravio nešto što nije tvoj posao — dao si besplatni signal. Nije to signal o kamatnim stopama. Nije signal o inflaciji. To je signal o raspoloženju. A signal o raspoloženju je najjača droga na tržištu, jer djeluje trenutno i ne treba recept.

E sad, ono što je najsmješnije u cijeloj priči: svi znaju da je to tako. Nitko ne misli da je Federalne rezerve otkrile neku tajnu produktivnosti. Svi znaju da je to komunikacijski potez, da je to ton, da je to "meki signal". I svi se ponašaju kao da nije. To je kao kad svi na sastanku znaju da je šef glup, ali nitko to ne kaže, i onda se donose odluke na temelju pretpostavke da šef zna što radi. Rezultat je uvijek isti: netko se pravi pametan, netko se pravi da vjeruje, i svi zajedno hodaju prema rubu ponora s osmijehom na licu. Dok ne padnu. Onda se prave da su znali.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba blagoslov središnje banke da bi tržišta u nastajanju porasla? Ako je tehnologija toliko transformativna, zašto njezin utjecaj na gospodarstvo ovisi o tome što je netko rekao na konferenciji za novinare? Odgovor je jednostavan i nitko ga ne voli: zato što AI, u ovom trenutku, nije ekonomska činjenica. Ona je narativ. A narativi žive i umiru na riječima. Ne na čipovima. Ne na modelima. Na riječima. I zato je najvažnija osoba u cijeloj AI industriji — barem što se tiče cijene dionica — netko koga nitko od nas nije ni čuo, a to je komunikacijski strateg središnje banke.

Postoji i druga strana medalje, naravno, i nije fer ignorirati je. AI stvarno mijenja stvari. Mijenja način na koji se piše kod, način na koji se analiziraju podatci, način na koji se donose odluke u firmama koje imaju novca da to plate. To nije ništa. To je nešto. Ali to nešto je koncentrirano u nekoliko tisuća kompanija na svijetu, u nekoliko zemalja, i ne kapa nizvodno brzinom kojom bi tržišta htjela. Tržišta u nastajanju neće dobiti AI. Ona će dobiti račun za AI, u obliku skupljeg kapitala, veće volatilnosti, i priče koju će morati prodavati svojim građanima dok im infrastruktura trune. To je ono što se stvarno događa kad Fed kaže da je AI dobar. Ne dolazi tehnologija. Dolazi kamata.

I zato je ova vijest — "tržišta u nastajanju rastu jer Fed podržava AI optimizam" — savršena u svojoj praznini. Ona ne govori ništa o proizvodnji, ništa o zaposlenosti, ništa o tome kome ide novac. Govori samo o tome da je netko negdje rekao nešto lijepo o nečemu što nitko ne razumije do kraja, i da su ljudi s novcem to protumačili kao zeleno svjetlo. To nije tržište. To je kazalište. A mi smo publika koja je platila kartu i još se hvali da je bila tamo.

Tržište ne laže. Ali ljudi koji ga tumače itekako znaju.

Izvor: bloomberg.com