AI u znanosti treba razmišljanje, a ne samo podatke.

Četrdeset milijardi dolara je iznos koji bi u normalnom svijetu bio dovoljan za otkriće novog kontinenta, ali u svijetu umjetne inteligencije, taj novac kupuje još jedan neuspješni pokušaj da se znanost pretvori u algoritam. Gdje je nestala potreba za razmišljanjem? Gdje su nestali znanstvenici koji su se borili s nepoznanicama umjesto da se oslanjaju na crne kutije koje izbacuju podatke? Na današnjem repertoaru imamo AI koji je došao da spasi dan, ali čini se da je izgubio ključ za razumijevanje.

Znanost je uvijek bila o razmišljanju. O razbijanju dogmi. O postavljanju pitanja koja nitko ne želi postaviti. A sada? Sada je sve svedeno na brojke, formule i podatke koje neki algoritam izbacuje s neizbježnom preciznošću koja graniči s ironijom. Ako AI može sve, zašto mu treba nevjerojatnih 600 milijardi dolara i snaga male države da nauči nešto što je moj djed znao? Da ne vjeruješ svemu što pročitaš.

U tom ludilu, znanstvenici su postali roboti koji se oslanjaju na AI da im "pomaže". Umjesto da istražuju, oni se povlače u sigurnost statistike. Jebeno, pa čak i kad su im podaci ispred nosa, oni se boje postaviti jednostavno pitanje: "Što to zapravo znači?" Umjesto toga, gledaju u ekrane i čekaju da im AI kaže što da misle.

Naravno, to nije samo problem pojedinaca. To je sistemski problem. Znanost se prebacila na način rada koji favorizira kvantitetu podataka nad kvalitetom razmišljanja. U svijetu gdje je svaki znanstveni rad osmišljen da bude "objavljen" prije nego što ga netko uopće pročita, razmišljanje je postalo luksuz. Rezultati? Objavljuju se radovi koji se temelje na AI, ali bez stvarnog uvida. Koji kurac, pa to je kao da se vodiš u vožnji prema GPS-u koji te vodi kroz najgore dijelove grada, a ti misliš da si na pravom putu.

Također, tu je i to čudno uvjerenje da će AI pronaći odgovore na pitanja koja mi nismo u stanju postaviti. Vjerujemo da će algoritmi otkriti tajne svemira dok zaboravljamo da su ti algoritmi stvoreni od nas, ljudi s našim ograničenim razumijevanjem. AI može analizirati podatke, ali ne može razumjeti kontekst. Ne može osjetiti značaj ili težinu ljudskog iskustva. Tako da, dok se znanstvena zajednica gura prema automatizaciji, postavljam pitanje: "Zašto nas ne bi uhvatila stvarna istina, umjesto da se povlačimo u lažni mir podataka?"

I da, može se reći da ja ovdje pljujem po svemu što je novo, ali istina je da se svakodnevno suočavam s tom paradoksalnom situacijom. Znanost je došla do točke gdje se čini da je kreativnost zamijenjena algoritmom. Sjetite se prošlih vremena kada su znanstvenici bili istraživači. Kada su se zaljubljivali u svoje hipoteze, testirali ih, razbijali ih, i ponovno istraživali. Danas, mnogi od njih jednostavno čekaju da im AI ispljune rezultate. Nije ni čudo što se osjećamo kao da smo ušli u digitalni matrix, gdje su sve naše odluke vođene proračunima umjesto ljudskom intuicijom.

I tako, dok se znanost suočava s presudnim trenucima, vrijeme je da preuzmemo kontrolu. Vrijeme je da se zapitamo: "Može li AI zamijeniti naše razmišljanje?" Jer ako se nastavi ovim tempom, uskoro ćemo imati više AI-a nego znanstvenika. I tko će tada postavljati pitanja? Koji kurac, možda će naš AI stvarno doći do odgovora, ali tko će ih čitati? Hoće li netko imati hrabrosti da ih preispita?

Budućnost znanosti nije samo u podacima, već u razmišljanju. U kreativnosti koju AI nikada neće moći replicirati. Dok god se znanstvenici nastavljaju povlačiti u zonu udobnosti, znanost će nastaviti gubiti svoj smisao. Umjesto da se prepustimo automatizaciji, moramo se usredotočiti na našu humanost. Jer, bez razmišljanja, znanost postaje samo još jedan alat u rukama onih koji ne žele ništa osim brzih i površnih odgovora.

Izvor: technologyreview.com