Dva milijuna eura za kliniku koja prodaje lijekove protiv pretilosti uz pomoć umjetne...

Talijanska digitalna klinika je podigla dva milijuna eura da bi skalirala skrb temeljenu na GLP-1 agonistima, onoj klasi lijekova koja je u posljednje tri godine postala sveti gral zapadnog svijeta, jedina stvar koja može natjerati čovjeka da prestane jesti četvrti kroasan prije nego što se osjeća kao da mu je netko u želudac ugradio balon od betona. I tu nema ničega lošeg. Zaista. Problem nije lijek. Problem nije ni pristup. Problem je što smo cijelu epidemiju pretilosti, koja je desetljećima nastajala pred našim očima dok smo gledali reklame za fast food i dopuštali da se prehrambena industrija ponaša kao neka vrsta legaliziranog dilera, odlučili riješiti na najskuplji mogući način — pretplatom. Da budemo fer, Italija ima ozbiljan problem s pretilošću, kao i ostatak Europe koja se polako ali sigurno oblikuje prema američkom modelu gdje je zdrava hrana privilegija bogatih, a jeftina kalorična bomba užitak siromašnih. I tu dolazi digitalna klinika s AI-jem koja će, navodno, personalizirati terapiju, pratiti napredak i prilagođavati doze. Zvuči kao znanstvena fantastika koja je konačno stigla u svijet medicine. Sve dok ne skužiš da je to zapravo telemedicina s dodatkom algoritma za slanje notifikacija, upakirana u startup priču koja investorima miriše na sljedeći Ozempic unicorn. Ključno pitanje koje nitko ne postavlja, jer je previše neugodno: zašto nam treba umjetna inteligencija da bi nas podsjetila da ne jedemo kao da nam je sutra armagedon? Čovječanstvo je preživjelo glad, kugu, ratove i sve što je evolucija mogla baciti na nas, a sad nam treba algoritam koji će nam reći da je porcija tjestenine koju smo upravo pojeli možda bila za pola osobe previše. Ne, neću biti licemjer. Razumijem da pretilost nije stvar karaktera nego kompleksne biologije, genetike, okoliša i psihologije. Razumijem da GLP-1 agonisti predstavljaju revolucionaran pomak u liječenju. Ali ovaj spoj digitalne klinike i AI-ja ima jedan miris koji ne mogu ignorirati, a to je miris skalabilnosti. Dva milijuna eura za digitalnu kliniku u Italiji je smiješno malo ako se radi o ozbiljnoj medicinskoj infrastrukturi, a smiješno puno ako se radi o još jednoj aplikaciji koja će liječnicima omogućiti da prepisuju lijekove na daljinu bez da ikada vide pacijenta u oči. Jer to je, , ono što digitalna medicina često postane — način da se smanji trošak ljudskog kontakta. Doktor koji te vidi kroz ekran ne miriše tvoj dah, ne vidi kako hodaš do ordinacije, ne primijeti da su ti cipele izlizane na način koji govori o problemima sa zglobovima. Algoritam vidi tvoje podatke. Podaci su korisni. Podaci nisu pacijent. A onda je tu i ona najveća ironija cijele priče. Ista ta tehnologija koja nam je omogućila da sjedimo za stolom, naručujemo hranu bez razgovora s čovjekom, radimo od kuće bez kretanja i gledamo serije bez pauze za šetnju, sada nam prodaje rješenje za posljedice tog načina života. Aplikacija za dostavu hrane ti je donijela tisuću kalorija u deset minuta, aplikacija za mentalno zdravlje ti je prodala meditaciju nakon što si pojeo tisuću kalorija, a sad ti digitalna klinika prodaje lijek koji će poništiti efekt tisuću kalorija. Cijeli ekosustav radi kao zatvoreni krug u kojem svaka aplikacija rješava problem koji je stvorila prethodna aplikacija. I svi zarađuju. Pa i ja. Pišem o tome, ne? No, da budem pošten do kraja. Ako je alternativa da čovjek od 150 kilograma dobije stručnu pomoć, kontrolu šećera u krvi i lijek koji mu spašava život, onda neka digitalna klinika radi svoj posao. Ako AI može pomoći liječnicima da bolje titriraju doze, da uhvate komplikacije ranije, da personaliziraju terapiju na način koji ljudski mozak ne može procesuirati kroz tisuće pacijenata, neka ga koriste. Tehnologija nije neprijatelj. Neprijatelj je uvijek bio taj: način na koji koristimo tehnologiju da izbjegnemo suštinsko pitanje. A suštinsko pitanje glasi: zašto živimo u svijetu u kojem je pretilost postala javnozdravstvena epidemija koja zahtijeva farmakološku intervenciju na razini populacije? Zašto je zdrava hrana skuplja od industrijskog otpada s okusom? Zašto su gradovi dizajnirani za automobile, a ne za ljude koji hodaju? Zašto radni dan traje toliko dugo da je kuhanje obroka postalo luksuz koji si ne možeš priuštiti, pa naručiš još jednu kutiju kalorija koja će ti stići za petnaest minuta? I zašto, umjesto da rješavamo bilo koje od tih pitanja, ulažemo dva milijuna eura u aplikaciju koja će nam reći da smo pojeli previše? To je kao da si probušio gume na autu, pa umjesto da promijeniš cestu ili naučiš voziti, kupiš pametni sustav koji ti javlja kad ti je guma prazna. Bravo. Odlično rješenje. Samo što guma i dalje curi. I dok svi slave novi startup, tisuće ljudi i dalje žive u okruženju koje ih tjera u pretilost, s jednom razlikom — sada imaju aplikaciju koja ih prati na tom putu prema dolje i naplaćuje im svaki korak. Investitori su to prepoznali. Naravno da jesu. GLP-1 tržište je procvjetalo u najunosniju farmaceutsku priču desetljeća, a svaka digitalna usluga koja se može zalijepiti na taj vlak ima potencijal da postane sljedeći veliki exit. Dva milijuna eura je sitan novac za opkladu na tržište koje bi moglo vrijediti desetke milijardi. I ne zamjeram im. To je kapitalizam. To je igra. Problem je što se svi pretvaramo da je to medicina. Digitalna klinika, AI podrška, personalizirana skrb — sve su to prekrasne riječi koje zvuče kao budućnost. Ali budućnost koju zapravo gradimo je svijet u kojem liječnik postaje tehničar koji nadgleda algoritme, pacijent postaje korisnik koji plaća pretplatu, a zdravlje postaje usluga koju pruža tehnološka kompanija s medicinskom dozvolom. I u tom svijetu, netko će uvijek pronaći način da zaradi na tvojoj slabosti. Ako ne na tvojoj pretilosti, onda na tvojoj tjeskobi, na tvojoj nesanici, na tvom nedostatku motivacije. Uvijek postoji aplikacija za problem koji ne želimo riješiti iz korijena. Talijani su barem iskreni. Zovu stvar pravim imenom: digitalna klinika za farmakološko liječenje pretilosti. Bez uvijanja, bez wellness priče, bez mantre o holističkom pristupu. Dođi, izmjeri se, uzmi lijek, plaćaj. To je pošteno. To je direktno. To je, na neki način, najzdraviji dio cijele priče — jer nema laži o tome što se zapravo prodaje. Ako ćemo već živjeti u svijetu u kojem se zdravlje tretira kao roba, onda barem cijenimo one koji ne prodaju maglu nego konkretan proizvod s konkretnim učinkom. A učinak će, vjerujte mi, biti. Ljudi će smršavjeti. Zdravstveni parametri će se popraviti. Statistike će izgledati sjajno. I svi će pljeskati digitalnoj revoluciji u medicini. Samo će poneki doktor, koji je još uvijek zaposlen i koji još uvijek vidi pacijente uživo, primijetiti ono što aplikacije ne vide — da se problem rijetko vraća kad lijek prestane djelovati. Jer tijelo pamti. I glad se vraća. I sve što je aplikacija naučila o tebi nestaje u oblaku, zajedno s tvojom pretplatom.

Izvor: tech.eu