Google Chrome postaje najskuplji šank u povijesti interneta

Dvadeset osam milijardi dolara. To je iznos koji je jedna kompanija platila samo kako bi ostala default search engine u pregledniku koji koristi šezdeset i pet posto svijeta, a sada je odlučila da će tišina između klika i odgovora biti još jedna prilika za monetizaciju. Ako si ikada pitao zašto web više ne miriše na slobodu nego na sterilni, klimatizirani hodnik trgovačkog centra, evo ti dijagnoza: terminalna faza platformizacije. Simptomi su jasni — pacijent više ne posjećuje izvore, već konzumira sažete sažetke unutar zidova vrta koji su izgledali otvoreno samo dok nisi pokušao otići.

Google je, naravno, samo najvidljiviji simptom bolesti čiji je uzročnik stariji od AI hype ciklusa za barem dvadeset godina. Oni nisu izmislili ideju da je svrha interneta zarada, a ne povezivanje. Samo su je usavršili do te mjere da je postala nevidljiva, kao zrak koji udišemo. Njihov najnoviji potez — integracija AI odgovora direktno u preglednik, uz mogućnost otvaranja web stranice u bočnom panelu kao neku vrstu arhivske reference — nije tehnološki iskorak. To je završetak jedne ere. To je službeno priznanje da je otvoreni web, onaj kaotični, nepredvidivi, puni prekidača bannerima i čudnih foruma, postao nepoželjna neučinkovitost. Zašto bi itko trčao po kiši do knjižare kad može dobiti sažetak knjige koji je, gle čuda, optimiziran za angažman i preporuku sljedećeg proizvoda?

Ovdje se ne radi o korisničkom iskustvu, koliko god to njihovi blogovi o dizajnu pokušavali prodati. Riječ je o kontroli toka pažnje s preciznošću švicarskog sata. Svaki put kad ostaneš unutar njihovog ekosustava — bilo da je to Search, Maps, Gmail, ili sada AI odgovor u Chrome-u — oni kontroliraju kontekst, prikazuju konkurenciju (ili je ne prikazuju), i najvažnije, drže te u okruženju gdje se svaki tvoj pokret može pratiti, analizirati i monetizirati. Otvaranje strane u novom tabu je otprilike jednako poželjno kao da u McDonaldsu izvadiš sendvič koji si upravo kupio i počneš ga jesti na klupi preko puta. Tehnički možeš, ali zašto bi to radio? Ovaj novi bočni panel je ekvivalent toga da ti konobar donese sendvič, ali ga ostavi umotanog u papir, dok ti on usmeni sažetak sastojaka i preporuči pomfrit.

Posljedice ovoga nisu samo filozofske. One su ekonomski genocid nad svime što je malo, specifično, čudno ili nekompatibilno s algoritamom. Zamisli da radiš na web stranici koja prodaje ručno rađene futrole za didgeridoo. Tvoj opstanak ovisi o ljudima koji aktivno traže upravo to. Googleov AI Summary, koji će izvući par rečenica s tvoje stranice i ponuditi ih kao konačni odgovor, efektivno te lišava posjeta. Zašto bi netko kliknuo na tvoj link, platio hosting, trpio tvoj neobični dizajn i možda čak kupio futrolu, kad mu je odgovor već tu? Tvoj trud, tvoj hosting, tvoj SEO — sve postaje sirovina za njihov proizvod. Ti si rudar, a oni tvornica. I ne postoje rudarski sindikati u digitalnom svijetu.

A što je s onim što AI izostavi? Što s kontekstom, tonom, ironijom, specifičnim znanjem koje se ne može sažeti u tri točkice bez gubitka srži? Cijela kultura interneta izrasla je iz tog kaosa. Forumi, blogovi, čak i komentari ispod članaka bili su dijelom tog živog tkiva. AI će to sve svesti na sterilni, objektivni, dosadni "faktografski" jezik koji će izbrisati sve što je ljudsko. Zamisli da tražiš recenziju filma, a dobiješ suhi popis radnje i ocjenu bez sarkazma, bez strasti, bez tog trenutka kad recenzent otkrije da je plakao na glupoj sceni. Dobio si informaciju. Izgubio si poantu.

I ne, ovo nije teorija zavjere. Ovo je jednostavan poslovni model. Što je manje izlazaka iz njihovog vrta, to je veća vrijednost njihovog prostora za oglašavanje. Što je više odgovora dano unutar jednog okvira, to je veća vjerojatnost da ćeš sljedeću radnju — bilo da je to pretraga slike, kupnja proizvoda ili gledanje videa — obaviti opet kod njih. To je ekonomija pažnje u svom najčišćem, najbeskompromisnijem obliku. A mi, korisnici, postajemo nešto poput stoke koja se napasa na ograđenom pašnjaku, uvjerena da je to cijeli svijet, dok vlasnik farme prodaje naše mlijeko.

Što se tiče alternative, one su tu, ali zahtijevaju napor koji većina ljudi više ne želi uložiti. Preglednici poput Firefoxa, tražilice poput DuckDuckGo-a, ali i cijeli koncept "posjeti izvor" postaje intelektualni luksuz. Zahtijeva svijest da postoji problem, volju da se promijeni navika, i strpljenje da se ponekad prođe kroz neugodnije korisničko iskustvo zarad nečega što se ne može odmah izmjeriti. To je kao birati između brze hrane i odlaska na tržnicu da sam skuhaš. Jedno je trenutno, jeftino i predvidivo. Drugo je sporije, skuplje i puno više smisleno. Nažalost, tržište je oduvijek nagrađivalo trenutno i jeftino.

Konačno, postavlja se pitanje — što mi zapravo gubimo? Ne gubimo samo promet na web stranicama. Gubimo ideju da je internet javni prostor, digitalni agora gdje se sudaraju ideje, gdje slučajna otkrića vode do neočekivanih povezivanja. Gubimo mogućnost da zalutamo. Googleov savršeni, personalizirani, AI-prošireni preglednik postaje savršena komora za jahanje. Sve što vidiš, čuješ i doživljavaš je filtrirano kroz leću što je dizajnirana da maksimizira angažman i prihod. Nema više slučajnih susreta s čudnom web stranicom iz 2004. koja promiče neku opskurnu filozofiju. Nema više osjećaja istraživanja. Postoji samo učinkovito dobivanje odgovora. A najtužnije od svega je što će se generacija koja nikad nije znala drugačije pitati zašto bi itko želio ići na neku web stranicu. Bilo bi to kao pitati zašto bi netko htio ići u arhiv kad može pitati knjižničara.

Budućnost je stigla. I izgleda kao beskonačno proširenje shopping centra.

Izvor: the-decoder.com

Izvor: the-decoder.com

Izvor: the-decoder.com