Google Meet bilježi sastanke uživo, šalje transkript na Drive i e-mailom ti stigne kopija za koju...

Gemini je sada prisutan i u fizičkoj prostoriji, ne samo u virtualnoj, što znači da te više ne prati samo s ekrana nego i s vlastitog zida, poput špijuna koji je došao na sastanak s bilježnicom i osmijehom koji ne obećava ništa dobro. Google je odlučio da je vrijeme da i tvoj uredski sastanak, onaj uz bijelu ploču i pokvaren marker, dobije taj tretman kao i videopoziv — transkript, sažetak, arhiva, sve uredno pospremljeno u oblak koji ti naplaćuje prostor po gigabajtu kao da je to nekretnina u centru Rijeke. Dakle, sjedneš za stol s kolegama, kažeš "ajmo kratko" — i eto ti umjetne inteligencije koja zapisuje svaku riječ, čak i onu koju nisi izgovorio, jer je model dopunio rečenicu koju si započeo pa odustao, kao što to radi svaki dobar sugovornik koji ne postoji. Tehnologija koja je trebala osloboditi ljude od administrativnog tereta sada ti nameće novo zanimanje — nadzornik vlastitog sastanka koji provjerava je li AI dobro shvatio da si mislio na "fakturu" a ne na "kulturu", jer razlika je jedan krivi fonem i cijeli kvartal ode u krivom smjeru. Pitanje koje se nameće, ono naivno koje razotkriva cijelu konstrukciju, glasi: ako je AI toliko pametan da sažme tvoj sastanak, zašto ti još uvijek moraš čitati sažetak da provjeriš je li AI dobro shvatio? Nije li to onda samo dodatni posao umotan u papir s logom i obećanjem da ćeš uštedjeti vrijeme koje sada trošiš na provjeru i ispravljanje onoga što je stroj zapisao krivo jer je tvoj kolega govorio s naglaskom koji model ne prepoznaje? U svijetu u kojem je svaki sastanak postao potencijalni dokazni materijal, Google ti nudi uslugu koja zvuči kao pomoć a funkcionira kao nadzor, jer transkript koji se automatski sprema nije samo bilješka nego i zapisnik koji se može upotrijebiti protiv tebe — onaj trenutak kad si rekao "napravit ću to do petka" sada je zauvijek u oblaku, s vremenskom oznakom i imenom, kao da si potpisao ugovor koji nisi pročitao. Runet je to, digitalni pečat na riječi koju si izgovorio u prolazu, a koja sada ima težinu zakletve. Sjećam se vremena kad su se sastanci vodili na papiru, bilježnice su bile od celuloze a ne od silicija, i nijedna rečenica koju si izgovorio nije mogla biti reproducirana izvan sobe u kojoj je izgovorena — osim ako netko nije imao diktafon, a onaj koji je imao diktafon bio je ili novinar ili špijun, što je u biti ista stvar s drugačijim ugovorom o radu. Sad je svaki telefon diktafon, svaki stol pametan, svaka prostorija opremljena mikrofonima koji te slušaju čak i kad je sastanak gotov, jer model mora naučiti razliku između "ajmo na pauzu" i "ajmo na pivo" — a to učenje zahtijeva podatke. Google kaže da je ovo rješenje za ljude koji zaboravljaju, za timove koji se ne mogu dogovoriti tko je što rekao, za menadžere koji žele zapisnik bez muke. Zvuči korisno, zvuči efikasno, zvuči kao da je netokonačno riješio problem koji je sam stvorio — jer da nije bilo alata za bilježenje, ne bi ni trebao alat za čitanje tuđih bilježaka. To je kao kad bi automehaničar prodao auto koji se kvari svakih tisuću kilometara pa ti onda prodao i uslugu vuče — sjajan biznis, jedino što ti auto ne treba ako je pouzdan. A najljepši dio cijele priče je onaj o privatnosti, jer sastanak uživo u uredu više nije razgovor nego događaj koji se arhivira, indeksira i pretražuje — tvoj šef može upisati "obećao" u tražilicu i vidjeti sve što si obećao u zadnjih šest mjeseci, sve što si rekao da ćeš napraviti, sve što je zvučalo kao da ćeš napraviti, a nisi imao namjeru. To nije bilješka, to je dosje, a dosje se piše o ljudima koji su osumnjičeni, ne o ljudima koji su došli na sastanak o budžetu za marketing. S druge strane, moram priznati da postoji nešto oslobađajuće u tome što više ne moraš pamtiti tko je što rekao — jer AI pamti umjesto tebe, i ti možeš mirno slušati, klimati glavom i razmišljati o tome što ćeš jesti za ručak, dok se algoritam bavi zapisivanjem tvojih "hmm" i "aha" i "da, da, slažem se" koje si izgovorio bez ikakvog stvarnog slaganja. To je sloboda koju donosi delegiranje — ali delegiranje pamćenja stroju koji pamti sve, uključujući i stvari koje bi radije zaboravio. , ovo je još jedan korak u smjeru u kojem tehnologija ide od pamtivijeka — prema tome da ti oduzme ono što te čini ljudskim, pa ti to proda natrag kao uslugu s mjesečnom pretplatom. Zaborav je ljudska osobina, greška je ljudska osobina, nesavršenost je ljudska osobina — a Google ti nudi da sve to zamijeniš savršenim zapisom, savršenim sažetkom, savršenom istinom koja je zapravo samo interpretacija algoritma koji je naučio na milijunima tuđih sastanaka. I tako smo došli do točke u kojoj je najnaprednija tehnologija na svijetu zapravo glorificirani stenograf — brži, točniji, jeftiniji od čovjeka, ali jednako dosadan i jednako prisutan kao onaj tip koji je sjedio u kutu s bilježnicom i nije se smijao tvojim šalama jer je morao zapisivati. Razlika je samo u tome što se stenograf mogao potplatiti, a algoritam se ne može — on bilježi sve, vjerno i bez milosti, i šalje ti kopiju na email koju ćeš ignorirati kao što ignoriraš sve što ti ne treba. Budućnost je stigla. Donijela je transkript.

Izvor: zdnet.com