IEEE je izdao program za dizajn AI čipova

Ne, dobro, ne budimo dramatični. IEEE, taj isti institut koji je 802.11 standardom omogućio da danas u kafiću na Korzu možeš gledati YouTube bez da ti netko kaže da si bezobrazan jer zauzimaš utičnicu, odlučio je da svijet treba strukturirani edukacijski program o principima AI hardvera. I to zvuči tako... razumno. Tako civilizirano. Tako europski. Kao da je netko pogledao kaos u kojem se trenutno nalazi cijela poluvodička industrija, duboko udahnuo, i rekao: "Znate što, ajmo mi to malo posložiti u kurikulum."

Jer to je upravo ono što nedostaje. Ne litografija na 2 nanometra. Ne EUV strojevi koje proizvodi jedan jedini proizvođač na svijetu i koje nitko drugi ne može ni kopirati ni razumjeti. Ne energetska infrastruktura koja već sada škripi pod teretom podatkovnih centara. Ne, ono što fali je — tečaj. Modul. Certifikat. To je ono što će riješiti problem.

Pričekajmo da vidimo što točno nude. Program pokriva "principe" AI čipova. Principe. Kao da su principi ikad bili problem. Principi su besplatni, dostupni, i objavljeni u otvorenim znanstvenim radovima još od 2016. Problem nikad nije bio u principima. Problem je u tome što između principa i funkcionalnog čipa na waferu stoji nekih dvije do tri milijarde dolara kapitalnih investicija, lanca opskrbe koji je tanji od živaca mog susjeda koji je prošli mjesec ostao bez struje zbog jedne pogreške u konfiguraciji trafostanice, i oko sedam tisuća ljudi koji znaju što rade — a od kojih polovica radi za jednu firmu, a druga polovica za njezina dva konkurenta.

Ali dobro, hajde da budemo fer prema IEEE-u. Nije njihova krivnja što žive u svijetu u kojem se svaki strukturni problem rješava edukacijskim programom jer je to jedino što se može prodati bez da te tuže. Kad ne možeš riješiti nestašicu litografskih strojeva, napišeš standard. Kad ne možeš riješiti nestašicu inženjera, napišeš kurikulum. Kad ne možeš riješiti nestašicu novca, napišeš whitepaper. To je akademsko-industrijski kompleks u svojoj najčišćoj formi: prevedi nemoć u dokumentaciju i naplati članstvo.

A sad ozbiljno, jer tema to zaslužuje. AI hardver je jedina stvar u cijeloj toj priči koja ima stvarne fizičke granice. Softver skalira beskonačno — kopiraš file, imaš dva filea, nula troška. Hardver ne skalira tako. Hardver skalira tako da potrošiš pet godina života, milijardu dolara i dio svog braka na razvoj čipa koji će za osamnaest mjeseci biti zastario, a za tri godine biti u nekoj hladnoj dvorani u Iowi gdje ga nitko neće ni pogledati jer je nova generacija već izašla. To je industrija koja jede ljude. Ne metaforički. Stvarno. Postoje ljudi koji su radili na tape-outovima pa više ne rade ništa.

I onda IEEE dođe i kaže: evo vam program o principima. Kao da netko tko je upravo izgubio nogu u prometnoj nesreći dobije letak o važnosti sigurnosnog pojasa. Tehnički točno. Praktično beskorisno. Ljudski, gotovo uvredljivo.

A najgori dio cijele te priče nije IEEE. Najgori dio je da će taj program postati referenca. Počet će se pojavljivati u CV-ima. Kompanije će ga stavljati u job postings kao "poželjno". Regrutori će ga filtrirati. I tako ćemo za dvije godine imati cijelu generaciju ljudi koji su prošli strukturirani kurikulum o AI hardveru, dobili certifikat, i nemaju pojma kako izgleda kad ti se wafer savije u peći jer je netko pogrešno postavio temperaturnu krivulju. Znanje bez ožiljka. Certifikat bez poziva u tri ujutro. To je ono što ovakvi programi proizvode. I to je ono što industrija — prava industrija, ona koja stvarno pravi stvari — ne može koristiti.

Sjećam se, dok sam još vodio Kvarner Net, devedesetih, imali smo jednog dečka koji je došao s fakulteta, s diplomom, s certifikatima, sve po propisu. Trebao je postaviti routing za jedan manji klijent. Dva dana je čitao dokumentaciju. Treći dan sam ga pitao zašto još nije gotovo. Rekao je da proučava "najbolje prakse". Rekao sam mu: "Sine, najbolja praksa je da ping prođe. Ostalo je literatura." To je cijela poanta. Postoji razlika između znanja i rada. Ovi programi prodaju znanje. Rad se ne uči na tečaju. Rad se uči tako da te nešto zaboli.

I onda se sjetim da je cijela ta industrija — AI čipovi, poluvodiči, acceleratori — trenutno u stanju koje najbolje opisuje jedna riječ: panika. Ne zato što tehnologija ne radi. Radi. Nego zato što nitko ne zna koliko će dugo raditi, koliko će koštati, i što će se dogoditi kad prestane. Nvidia je postala najvrjednija kompanija na svijetu na valu potražnje koja je većim dijelom rezultat jedne stvari: svi se boje da će ostati bez čipova ako ih ne naruče odmah, pa naručuju više nego što im treba, pa se stvara nestašica, pa svi naručuju još više. To nije tržište. To je samoodržavajuća histerija s grafikom cijene dionice. I onda u tom kontekstu IEEE izdaje edukacijski program. Kao da u požaru izdaješ brošuru o kemiji gorenja.

Ne kažem da je inicijativa loša. Kažem da je inicijativa kozmetička. Kažem da je to način da institucija ostane relevantna u trenutku kad više nije jasno kome služi. IEEE je nekad bio mjesto gdje su se dogovarali standardi koji su omogućili da sve što danas koristimo funkcionira. Danas je mjesto gdje se pišu programi o principima stvari koje su odavno izmiču kontroli onih koji ih koriste. To je degradacija. Elegantna, akademska, pristojna, ali degradacija.

Ako baš želite znati kako se pravi AI čip, ne treba vam IEEE program. Trebate dvije stvari: pristup foundryju koji će vas primiti, i nekog tko je već upropastio tri tape-outa i zna gdje se stvari lome. Prvo je nemoguće bez pola milijarde dolara. Drugo je nemoguće bez mreže koju ne stječeš na tečaju. To je cijela priča. Ostatak je marketing.

I tako ćemo dobiti još jednu generaciju inženjera koji znaju principe, imaju certifikat, i gledaju kako kineski, tajvanski i američki timovi rade stvari koje oni nikad neće ni dodirnuti. Ne zato što nisu pametni. Nego zato što su učili o stvarima, a ne stvari. Razlika je suptilna. I jebeno presudna.

Izvor: spectrum.ieee.org