Milijarda eura kazne za Google, i Bruxelles je napokon pokazao zube — samo što su ti zubi mliječni...

Jer milijarda, za kompaniju koja u tri mjeseca zaradi osamdeset milijardi, nije kazna. To je parking karta u centru Manhattana za nekoga tko je zaboravio da mu je garaža na adresi. To je džeparac koji ispadne iz džepa dok izvlačiš ključeve od jahte. To je, rečeno jezikom koji Bruxelles razumije: "Hvala na razumijevanju, nastavljamo dalje." Cijela priča je, naravno, stara koliko i sam web. Google pretražuje, Google rangira, Google prodaje oglase, Google ima svoje usluge. I Google, eto ga čuda, smatra da su njegove usluge relevantnije od tuđih. Ne zato što su nužno bolje, nego zato što ih je lakše gurnuti na vrh kad imaš kontrolu nad ljestvicom. To nije tajna. To je poslovni model. Isto kao što mesar preporučuje svoje meso, a ne meso iz susjedne mesnice. Razlika je samo što mesar ne kontrolira cijelu ulicu i ne kažnjava prolaznike koji odu drugdje. A Bruxelles, naš dobri stari Bruxelles, tu nastupa s teatralnošću koja bi impresionirala i kazalište u Rijeci da ga ima. Dvadeset godina istraga, deset godina sudskih procesa, milijarde eura kazni koje su u međuvremenu postale samo trošak poslovanja — kao što je i kava u uredu trošak poslovanja. I na kraju dana, Google i dalje radi isto što je radio i 2005., samo s boljim algoritmima i većim budžetom za lobiste. Jer u tome je fora: kazna je dovoljno velika da se Bruxelles slika s njom na naslovnici, ali premala da itko u Mountain Viewu osjeti i jednu jedinu promjenu u ritmu disanja. Ali nemojmo biti nepravedni. Europska komisija je, u svom besmrtnom pokušaju da regulira internet kao da je tržnica u Bruxellesu, zapravo napravila jednu izuzetno važnu stvar: definirala je da Google mora dati istu vidljivost konkurentima kao i sebi. To je, u teoriji, sjajno. To je kao da kažete Lidlu da na svojim policama mora staviti i proizvode iz Konzuma, na isto mjesto, s istom cijenom i istom promocijom. U praksi, to je apsurd koji bi trajao otprilike jedan radni dan prije nego što bi Lidl rekao: "Ma daj, jebote, pa nismo mi javni servis, mi smo trgovina." I tu dolazimo do srži problema. Google nije javni servis. Google nije tražilica koju financiraju porezni obveznici da bi građani imali pristup informacijama. Google je dioničko društvo koje ima jednu jedinu obavezu: maksimizirati profit za dioničare. Ako to znači gurati svoje proizvode na vrh, gurat će ih. Ako to znači kupiti konkurenciju prije nego što postane opasna, kupit će je — sjetimo se YouTubea, Wazea, DoubleClicka i još stotinu drugih koje ste zaboravili. Ako to znači platiti kaznu od milijardu eura svakih pet godina, platit će je i mirno spavati. Jer ta milijarda je jeftinija od alternative — alternative u kojoj bi stvarno morali promijeniti poslovni model. A alternativa koja Bruxellesu pada na pamet je, naravno, razbijanje Googlea na manje kompanije. To je ideja koja se pojavljuje svakih deset godina, poput gripe ili lošeg filma sa Schwarzeneggerom. Problem je što je Google toliko isprepleten s vlastitim ekosustavom da bi ga razbiti značilo razbiti i Android, i Gmail, i Maps, i YouTube, i Chrome, i cloud, i tko zna što još. To nije razbijanje monopola, to je amputacija pacijenta koji je još uvijek živ i zdravo diše. I dok Bruxelles razmišlja o tome kako bi izgledao internet bez Googleovog pretraživača na Androidu, Google tiho mijenja pravila igre. Jer pretraživanje, ono klasično pretraživanje s deset plavih linkova, polako postaje prošlost. AI chatovi, personalizirani feedovi, glasovni asistenti — to je budućnost. I Google je u toj budućnosti već prisutan, s Geminiom, s Search Generative Experienceom, sa svim onim stvarima koje Bruxelles još nije stigao ni skužiti, a kamoli regulirati. Dok Bruxelles slavi pobjedu nad Googleom iz 2010., Google je već u 2025. i priprema se za 2030. To je kao da netko dobije bitku, ali je izgubio rat jer je protivnik promijenio bojište dok si ti još brojao patrone. I tu dolazimo do onog pravog pitanja koje nitko u Bruxellesu ne postavlja: što ako je problem u nama, a ne u Googleu? Što ako smo mi, korisnici, ti koji smo dobrovoljno predali kontrolu nad informacijama jednoj kompaniji jer je to bilo jednostavnije? Što ako smo mi ti koji smo prihvatili da nam Google govori što je relevantno, umjesto da sami odlučujemo? Jer istina je da bi alternative postojale da smo ih htjeli. DuckDuckGo postoji, Ecosia postoji, Startpage postoji. Samo što su manje precizni, sporiji i — budimo iskreni — ne znaju tvoje omiljene recepte ni adresu bake. Udobnost je cijena koju smo platili. I platili smo je s guštom. E sad, Bruxelles može pisati koliko hoće propisa o digitalnim tržištima, može udarati kazne od milijardu, deset milijardi, sto milijardi — ali dok god mi ne promijenimo svoje navike, Google će nastaviti raditi ono što radi. A to je, , ono što svaka pametna kompanija radi: maksimizirati profit dok god je to legalno. A ako nije legalno, platiti kaznu i nastaviti. Jer kazna je samo cijena poslovanja, kao što je i najam prostora ili plaća knjigovođe. Milijarda eura je puno novca. Za tebe, za mene, za grad Rijeku koji bi s tim novcem mogao asfaltirati sve ceste, obnoviti škole i još ostati za pivo. Ali za Google, to je trošak koji se amortizira kroz tri dana. I dok Bruxelles slika pobjedničku fotografiju, Google već računa hoće li mu se isplatiti sljedeći put, ili će jednostavno promijeniti algoritam tako da izgleda kao da poštuje pravila, dok ih u stvarnosti samo bolje skriva. Jer u tome je vještina. Ne u poštivanju pravila. U njihovom elegantnom zaobilaženju. A Bruxelles, sa svojim propisima koji su stari čim ih napišu, uvijek će juriti za vlakom koji je već napustio stanicu. I to je, na kraju, jedina konstanta u ovom cirkusu: Google uvijek bude korak ispred. A mi plaćamo kartu.

Izvor: wired.com