MIT je otkrio da profesori ne znaju AI pa ih uči tjedan dana

Ako ti treba tjedan dana radionice da naučiš koristiti alat koji je, prema vlastitim tvrtkama, toliko intuitivan da ga može koristiti dijete, onda taj alat ili nije intuitivan ili ti nisi profesor.

MIT Schwarzman College of Computing upravo je održao pilot program — tjedan dana ljetne radionice na kampusu u Cambridgeu, gdje su okupljeni profesori s raznih fakulteta učili kako AI i strojno učenje uklopiti u svoje kolegije. Ne informatičari. Ne ljudi koji su gradili modele. Nego profesori književnosti, povijesti, biologije, ekonomije — ljudi koji predaju generacijama studenata i koji su, gle čuda, shvatili da im studenti dolaze s alatima o kojima oni ne znaju ni osnovno.

To je vijest. Ne zato što je MIT pokrenuo radionicu. Nego zato što priznaje nešto što cijela akademska zajednica zna ali ne govori naglas: da su profesori, u prosjeku, tehnološki nepismeniji od svojih studenata i da im je to tek nedavno postalo neugodno.

Sjetimo se kako je izgledala priča o AI-ju u obrazovanju prije dvije godine. Bila je to priča o plagijatu. O studentima koji varaju. O detektorima koji ne rade. O etičkim povjerenstvima koja su pisala smjernice od trideset stranica o tome smije li se ChatGPT koristiti u seminarskom radu. Cijela rasprava bila je usmjerena na pitanje kako spriječiti studente da koriste alat — a nitko nije pitao što profesori uopće znaju o tom alatu. Ispostavilo se: ništa. Ili gotovo ništa.

Ako je AI toliko jednostavan da ga svaki srednjoškolac savlada u jedno popodne između dva TikToka, zašto je potreban tjedan dana strukturirane radionice na jednom od najprestižnijih tehničkih sveučilišta na svijetu da ga profesori uopće shvate? Odgovor je neugodan: zato što ga srednjoškolci ne savladavaju. Oni ga koriste. Postoji razlika između korištenja i razumijevanja, a ta razlika je upravo ono što bi trebalo biti definicija obrazovanja. Samo što je ta definicija, u međuvremenu, postala kompromitirana s obje strane katedre.

MIT-ov pilot je, u suštini, priznanje da su institucije izgubile korak. Ne za godinu. Za cijelu jednu generaciju. Studenti su odavno prestali pitati smiju li koristiti AI. Prestali su pitati jer znaju da odgovor nije u pravilniku nego u tome što se ne vidi. Profesori su, s druge strane, još donedavno pisali mailove na fakultetskim vijećima u kojima se raspravljalo o "akademskom integritetu" — fraza koja je postala eufemizam za "ne razumijemo što se događa pa ćemo se praviti da se ne događa".

Tjedan dana. Toliko je potrebno da se čovjek s doktoratom upozna s alatom koji će njegovi studenti koristiti za pisanje eseja, rješavanje zadataka i, u nekim slučajevima, za razumijevanje gradiva koje im on predaje. Tjedan dana za osnovnu pismenost. To nije kurikulum. To je prva pomoć.

I sad zamislimo kako to izgleda u Hrvatskoj. Ne na MIT-u. Na našim fakultetima, gdje se o AI-ju u nastavi raspravljalo — ako se uopće raspravljalo — na sjednicama na kojima pola prisutnih ne zna otvoriti PDF bez pomoći tajnice. Ne omalovažavam. To je jednostavno stanje stvari. Generacija koja je ušla u akademski sustav devedesetih i dvijetisućitih nikad nije prošla kroz sustav koji je tehnologiju tretirao kao nešto što se podrazumijeva. Tehnologija je za njih bila alat na radnom stolu. Za studente je to okolina u kojoj žive.

MIT-ova radionica, dakle, nije inovacija. To je priznanje zaostatka. I to priznanje dolazi s najboljeg mjesta na svijetu — s institucije koja je, u teoriji, trebala biti ispred svih. Ako MIT mora organizirati ljetni kamp da bi profesore naučio što je LLM i kako ga uklopiti u kolegij iz povijesti umjetnosti, koji kurac onda rade sveučilišta u Osijeku, Zadru ili Rijeci? Odgovor: ništa. Jer za razliku od MIT-a, ona nemaju ni budžet ni ljude ni volju da priznaju da problem postoji.

Postoji, međutim, još jedan sloj ove priče koji je zanimljiviji od samog zaostatka. MIT ne uči profesore kako koristiti ChatGPT. MIT uči profesore kako AI uklopiti u predmete koji s AI-jem nemaju veze. To je ključna razlika. Radionica se zove "across disciplines" — kroz discipline. Ne radi se o tečaju programiranja. Radi se o tome da profesor književnosti shvati kako model generira tekst i što to znači za njegov predmet. Da profesor biologije razumije što AlphaFold radi i zašto je to promijenilo njegovo polje. Da profesor prava zna što su halucinacije i zašto ih njegovi studenti moraju prepoznati.

To je, zapravo, jedini razuman pristup. AI nije predmet. AI je kontekst. I svatko tko danas predaje bilo što na bilo kojoj razini mora razumjeti taj kontekst, ne zato što je to moderno, nego zato što bez toga njegova nastava postaje muzejski eksponat. Student koji u 2026. godini piše seminarski rad bez da je ikad čuo za ograničenja jezičnih modela nije student. On je turist.

No tu dolazimo do neugodne istine koju MIT-ova radionica ne rješava, samo odgađa. Tjedan dana obuke za profesore je kap u moru. Nakon što se vrate na svoje fakultete, suočit će se s istim problemom s kojim su otišli: s kolegama koji nisu bili na radionici, s administrativnim sustavima iz 2007. godine, sa studentima koji znaju više od njih i s vlastitom nesigurnošću koju je teško priznati pred punom dvoranom. Jedan tjedan na MIT-u ne mijenja instituciju. Mijenja jednog čovjeka. Ako je taj čovjek dovoljno tvrdoglav, možda promijeni odjel. Ako nije, promijenio je samo svoj osobni odnos prema alatu i ništa više.

To je, uostalom, obrazac koji se ponavlja u cijeloj industriji. Tvrtke šalju menadžere na tečajeve o AI-ju. Države šalju službenike na konferencije o digitalizaciji. Sveučilišta šalju profesore na radionice. I onda se svi vraćaju u iste sustave koji su ih poslali, jer sustavi se ne mijenjaju seminarima. Mijenjaju se odlukama. A odluke se donose na mjestima gdje sjede ljudi koji nisu bili na seminaru.

MIT je, dakle, napravio pravu stvar na pogrešnoj razini. Pilot program od tjedan dana za nekolicinu profesora je PR. Ne u smislu da je lažan — nego u smislu da je simboličan. On govori "mi se bavimo ovim problemom" bez da rješava problem. Problem je strukturni: cijeli akademski sustav, od osnovne škole do doktorata, izgrađen je za svijet u kojem informacija ima vrijednost jer je rijetka. U svijetu u kojem je informacija besplatna i beskonačna, jedina stvar koja ima vrijednost je prosudba. A prosudba se ne uči na tjednoj radionici. Uči se godinama, kroz sustav koji je sam po sebi osmišljen da je razvija.

Taj sustav danas ne postoji. Postoji samo stari sustav, s novim alatom u rukama studenata, i s profesori koji mole za tjedan dana obuke da bi shvatili što se dogodilo. MIT im je to dao. Hvala im. Ali tjedan dana je premalo za dijagnozu koja traje trideset godina.

Budućnost je stigla. Donijela je radionicu.

Izvor: news.mit.edu