Open source AI nije filantropija nego porez na budale

Dvije milijarde dolara. Toliko su, po vlastitim procjenama, veliki laboratoriji spiskali na modele koje su objavili besplatno, i onda se čude kad im konkurencija ne šalje božićnice. Open source AI nije nikakav pokret, nikakva demokratizacija inteligencije, nikakvo dobro za čovječanstvo. To je najskuplji marketing u povijesti softvera, a mi smo platili račun dok su oni skupljali podatke.

Postoji žanr internetskog sadržaja koji je toliko specifičan da bi mu trebala vlastita kategorija na YouTubeu i vlastita terapija: popisi. Reading liste. Kurirani popisi linkova koje netko sastavi da bi izgledao kao da je pročitao sve što je na popisu, a zapravo je pročitao naslove i napisao uvod od tri stotine riječi u kojem objašnjava zašto je baš taj popis ključan za razumijevanje trenutka. Nije ključan. Ključan je za njegov newsletter. Razlika je ista kao između dijagnoze i reklame za lijek — jedno ti kaže što ti je, drugo ti proda nešto što ti možda ne treba.

I sad, na vrhu tog popisa, uvijek ista litanija. Meta je objavila Llama. Mistral je objavio Mixtral. DeepSeek je objavio nešto što je zapravo dobro i što je sve ostale natjeralo da se prave da su to oduvijek planirali. Hugging Face je postao hram, a njegov osnivač svećenik koji svaki tjedan objavljuje da je demokratizacija AI-a nezaustavljiva, dok njegova platforma živi od toga da velike firme plaćaju enterprise ugovore za privatnost i podršku. Nije licemjerje. To je poslovni model. Licemjerje bi zahtijevalo da uopće postoji razlika između onoga što govore i onoga što rade, a kod dovoljno velikih brojki ta razlika postaje mjerljiva greška zaokruživanja.

Ako je open source AI toliko otvoren, koji kurac onda svi ti modeli imaju licencu koja zabranjuje komercijalnu upotrebu konkurenciji, ali dopušta svima ostalima da ih koriste dok im se ne isplati promijeniti pravila? To nije sloboda, to je probni period. Firma koja ti da model besplatno, ali zadrži pravo da ti ga uzme, nije ti dala model — dala ti je demo s neograničenim trajanjem i skrivenim cjenikom. Kao kad ti susjed da ključ svog stana jer ide na godišnji, a onda se vrati mjesec dana ranije i pita zašto mu spavaš u krevetu. Tehnički si imao ključ. Tehnički nisi imao ništa.

Postoji i dublja stvar koju ti popisi nikad ne kažu, jer bi time popis izgubio svrhu. Otvoreni modeli nisu nastali iz ideala. Nastali su iz straha. Nekoliko firmi je shvatilo da ne mogu pobijediti u utrci za najveći model, pa su promijenile stazu i proglasile da je utrka za najveći model uopće pogrešna utrka. To je kao da nogometna ekipa koja ne može zabiti gol proglasi da je gol zapravo buržoaski konstrukt i da je prava pobjeda posjed lopte. I onda pola svijeta, uključujući novinare i ljude koji pišu reading liste, počne citirati tu filozofiju kao da je otkriće, a ne utjeha.

Zabavno je gledati kako se ta utjeha prodaje kao strategija. Firma objavi model od sedam milijardi parametara, pobijedi na nekom benchmarku kojeg je sama sastavila, i onda krene predavanje o tome kako je centralizacija AI-a opasna za demokraciju. Centralizacija AI-a je opasna za njihovu tržišnu poziciju, to je cijela priča. Demokracija je tu kao začin. Kao kad ti netko proda sok od cikle i kaže da je to eliksir mladosti, a ti ga popiješ jer si u tridesetima i počinješ osjećati leđa.

A regulatorni dio je tek posebna kategorija komedije. Europska unija piše AI Act, traje godinama, ima više članaka nego što prosječan čovjek ima dlaka na glavi, i na kraju će propisati kako se smiju trenirati modeli u Uniji dok se isti ti modeli treniraju u Teksasu, Kini i Izraelu. Zakon koji se ne može primijeniti na konkurenciju nije zakon, to je manifest. Lijepo napisan, moralno ispravan, potpuno beskorisan. Kao kad uvedeš pravilo da u tvom dvorištu nitko ne smije bacati smeće, a susjed ga baca s druge strane ograde i još ti maše.

I sad ono što reading liste nikad ne pišu jer bi im se broj pretplatnika prepolovio. Otvoreni modeli su super za tebe i mene, za firmu koja želi vlastiti chatbot, za studenta koji uči i za nekog tko želi razumjeti kako to sranje uopće radi. To je istina i ne treba je omalovažavati. Ali ti modeli postoje jer su nekome bili korisni kao mamac. Firma koja objavi model besplatno dobije: podatke o tome kako se model koristi, zajednicu koja prijavljuje bugove besplatno, talente koji se prijave jer su čuli za projekt, i PR koji bi inače koštao milijune. To nije altruizam, to je kupovina pet stvari po cijeni jedne. Genijalno, zapravo. I potpuno u redu. Samo nemojmo se onda praviti da je to dar.

Kad sam devedesetih postavljao prve servere i spajao ljude na internet preko telefonske linije, cijela poanta je bila da firma ima vlastitu infrastrukturu i da ne ovisi ni o kome. Danas je ista ta logika preživjela samo u open source AI-u, i to je jedini razlog zašto ga treba braniti. Ne zato što su firme dobre, nego zato što je ovisnost o jednoj platformi uvijek loša ideja, bez obzira koliko simpatičan bio njezin direktor. A direktor je uvijek simpatičan dok ne postane monopolist. Onda je samo monopolist.

Hrvatska je u tome zapravo u dobroj poziciji, iako to nitko neće reći na konferenciji. Mala zemlja, mali jezik, mali modeli. Nema šanse da se napravi konkurentan model opće namjene, ali ima smisla napraviti model koji razumije hrvatski, koji poznaje lokalne propise, koji zna što je komunalno društvo i zašto je javna nabava u Hrvatskoj sport s preprekama. To nitko od velikih neće napraviti jer se ne isplati. To je niša. Niše su jedino mjesto gdje mali mogu pobijediti, i to nije utjeha, to je matematika.

Zato je jedina korisna stvar na svakoj takvoj listi pitanje koje nitko ne postavlja: što ja mogu izgraditi na ovome što mi nitko ne može uzeti? Sve ostalo je čitanje tuđih mišljenja o tuđim proizvodima, napisano da bi se prodalo još pretplata. Lista je besplatna. Tvoje vrijeme nije.

Budućnost je stigla. Donijela je račun, i stavila ga na tvoj stol.

Izvor: interconnects.ai