OpenAI Presence i agenti u produkciji: magla se zgusnula

Sedamsto milijardi dolara ulijevaju u nešto što još nije dokazalo da zna samostalno rezervirati stol u restoranu bez da nazove vlasnika i pita jel ima mjesta za dvoje — i to je najmanje problematičan dio priče. OpenAI je upravo predstavio Presence, svoj novi enterprise proizvod koji bi AI agente trebao dovesti iz faze "zanimljiv demo" u fazu "radi u produkciji", što je fraza koja u poslovnom svijetu zvuči jednako ozbiljno kao "imamo plan" u ustima čovjeka koji je upravo izgubio ključeve od stana, ali se nada da će ih naći u džepu druge jakne.

Da budemo pošteni prema ljudima koji su ovo smislili — a poštenje je ovdje jedina valuta koja ne gubi na vrijednosti — logika iza Presencea je čista kao planinski potok u marketinškom brošurom. Agenti koji odgovaraju na korisničke upite, rješavaju reklamacije, prate narudžbe i rade sve one stvari koje su do jučer radili ljudi s plaćom od tisuću eura i živcima od titana, trebali bi u produkciji raditi bez nadzora, bez grešaka i bez potrebe za pauzom za ručak. Zvuči savršeno. Zvuči kao svaki drugi enterprise proizvod koji je obećavao revoluciju, a isporučio još jedan dashboard s previše opcija i premalo smisla.

Pacijent pokazuje sve klasične simptome enterprise hype bolesti: groznicu od metrika, ubrzan puls od demo snimki i kronično samozavaravanje koje se manifestira kroz prezentacije u kojima agent bez problema rješava tri korisnička upita zaredom, dok u stvarnom svijetu zapinje na četvrtom jer je korisnik napisao "pošaljite mi račun" umjesto "molim vas, možete li mi poslati račun" i agent interpretira to kao zahtjev za fizičku dostavu dokumenta na adresu koju korisnik nije ni spomenuo. Dijagnoza je jasna: akutna raskorak između onoga što se prodaje i onoga što se isporučuje, s komplikacijama u vidu cjenika koji se formira prema onome što bi agent trebao raditi, a ne prema onome što stvarno radi.

Zanimljivo je kako industrija uvijek prolazi kroz iste faze: prvo euforija, pa realizacija, pa opravdavanje, pa preimenovanje. Prvo su bili chatbotovi koji su trebali zamijeniti ljudsku podršku, pa su postali "digitalni asistenti" koji su trebali pomoći ljudskoj podršci, pa su evoluirali u "AI agente" koji bi trebali raditi stvari umjesto ljudi, a sad su tu "production-ready AI agenti" koji bi trebali raditi stvari umjesto ljudi, ali ovaj put stvarno, pošteno, bez zajebancije. I svaki put ista priča: prodaje se vizija, isporučuje se prototip, a razlika se objašnjava "procesom dospijevanja tehnologije" koji traje dulje nego što je itko očekivao, što je fraza koja u enterprise svijetu znači otprilike ono što "bit će bolje" znači u ustima liječnika koji vam ne želi reći da ste bolesni.

Presence je, prema onome što se zna, zamišljen kao platforma koja bi tvrtkama omogućila da svoje AI agente stvarno puste u produkciju — s monitoringom, s analitikom, s alatima za upravljanje incidentima, sa svim onim stvarima koje enterprise kupci traže jer su naučili da bez toga ne mogu spavati mirno. I to je dobra vijest, ako je istina. Loša vijest je da je to ista ona priča koju smo čuli od desetak drugih kompanija u zadnjih pet godina, s manje-više istim obećanjima i manje-više istim rezultatima: agenti rade, ali samo na onim zadacima koji su dovoljno jednostavni da ih je čudno automatizirati, dok oni teži zadaci i dalje čekaju čovjeka koji će ih riješiti, što znači da se u praksi događa točno ono što se događa sa svakom tehnologijom koja obećava više nego što isporučuje — ljudi rade više posla jer moraju popravljati greške strojeva.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba cijeli enterprise proizvod s monitoringom i analitikom da bi odgovarao na upite korisnika koji pitaju gdje im je narudžba? Moja baka je to radila bez ikakve infrastrukture, s telefonom u ruci i strpljenjem koje je trajalo koliko je trebalo, a nije joj trebao dashboard da zna da je korisnik ljut jer mu paket kasni tri dana. Ali baka nije imala investitore kojima treba pričati o "production-ready AI agentima" i "enterprise scalability" i "multi-tenant architecture", pa je njezino znanje ostalo neiskorišteno. U svijetu u kojem se pamet mjeri u broju slideova, a ne u broju riješenih problema, i baka bi morala napraviti pitch deck da bi objasnila kako radi svoj posao.

Ono što je najzabavnije u cijeloj priči — a "zabavno" ovdje koristim u onom smislu u kojem se kaže da je prometna nesreća zabavna ako se dogodila u filmu — jest da su svi ovi proizvodi dizajnirani za enterprise kupce koji su već izgorjeli na prošlim AI projektima. Sjećaju se onih dana kad je svaki startup obećavao da će njihov AI riješiti sve probleme, pa su platili, integrirali, testirali i otkrili da tehnologija radi otprilike kao kalkulator koji ponekad odluči da je dva plus dva pet, ali samo kad mu se baš ne da raditi. I sad im dolaze s novim proizvodom koji kaže "ovaj put je drugačije, sad imamo monitoring", što je kao da ti prodavač automobila kaže "ovaj auto je sigurniji jer ima upozorenje kad se pokvari" — pa hvala, ali radije bih auto koji se ne kvari.

Ali hej, ne treba biti previše ciničan. Možda je Presence stvarno ono što enterprise tržištu treba. Možda će AI agenti stvarno doći u produkciju i raditi posao bolje od ljudi, brže od ljudi, jeftinije od ljudi. Možda ćemo svi sjediti u uredu i gledati kako agenti rješavaju probleme dok mi pijemo kavu i razmišljamo o smislu života. Sve je moguće. Samo što smo to već čuli. Čuli smo to za chatbotove, čuli smo to za RPA, čuli smo to za low-code platforme, čuli smo to za sve te stvari koje su trebale eliminirati potrebu za ljudskim radom, a na kraju su samo dodale još jedan sloj kompleksnosti koji treba održavati, još jedan sistem koji treba nadzirati, još jedan trošak koji treba opravdati.

I tako će i Presence, u najboljem slučaju, postati još jedan alat u enterprise arsenalu koji radi posao za koji je napravljen, ali ne i sve one stvari koje su obećane u marketinškim materijalima. U najgorem slučaju, postat će još jedan projekt koji će se spomenuti u godišnjem izvještaju kao "strateška investicija u AI transformaciju", što je fraza koja u prijevodu znači "potrošili smo novac i nemamo pojma što smo dobili za njega, ali moramo izgledati kao da znamo". A u svakom slučaju, netko će zaraditi. To je jedina konstanta u ovoj industriji: bez obzira na to radi li tehnologija ili ne, netko uvijek zaradi. Samo što to netko rijetko bude onaj koji je platio.

Sto milijardi dolara je cijena za alat koji bi trebao raditi umjesto tebe, što bi bila najbolja vijest desetljeća da autori tog alata ne planiraju da ti ga više ne trebaš. Jer u svijetu u kojem AI agenti rješavaju korisničke upite, netko mora rješavati upite koje AI agenti ne mogu riješiti, a to je posao koji će raditi ljudi koji su dovoljno pametni da razumiju kako sistem funkcionira, a dovoljno jeftini da ih se isplati zaposliti. I tako smo opet došli do točke s koje smo krenuli: tehnologija koja bi trebala eliminirati posao, zapravo stvara novi posao. Samo što taj novi posao zvuči manje glamurozno od starog posla. Koji kurac.

Izvor: the-decoder.com