Padam s cijene od osamdeset posto i pitam se koji kurac se dogodio s pričom da je AI premium proizvod

Nedavno su, naime, snizili cijenu najmanjeg modela iz svoje vodeće serije za osamdeset posto, srednji za dvadeset, a najvećem su dodali premium fast mode. Zvuči kao akcija u supermarketu: Luna na popustu, Terra dvadeset posto jeftinija, a Sol za one koji žele platiti više da bi dobili isto, ali brže. Cijela stvar miriše na onu staru dobru trgovinsku logiku koju smo učili u osnovnoj školi, a koju su tehnološke kompanije zaboravile negdje između prve i druge runde financiranja.

Sjećam se devedesetih, kada sam postavljao prve servere za Kvarner Net i objašnjavao ljudima zašto je internet budućnost. Tada je logika bila jednostavna: napraviš dobru stvar, naplatiš je pošteno, i ljudi se vraćaju. Danas je logika drugačija: napraviš stvar, objaviš je s pompom, digneš cijenu, pa kad vidiš da konkurencija diše za vratom, spustiš cijenu za osamdeset posto i prozoveš to strateškom odlukom. Nije strateška odluka, nego priznanje da si početnu cijenu postavio kao da prodaješ dijamante, a zapravo prodaješ kamenčiće koje svatko može naći na plaži.

Najzanimljiviji dio cijele priče nije sam popust, nego ono što on govori o stanju u industriji. Godinama su nam prodavali priču o tome kako je razvoj modela skup, kako treba milijarde za infrastrukturu, kako su cijene opravdane jer je tehnologija revolucionarna. I sad, odjednom, mogu spustiti cijenu za osamdeset posto i i dalje poslovati. To znači da su marže bile debelo prenapuhane, da je cijela priča o skupoći bila marketinški trik, i da su nas tretirali kao one mušterije koje u dućanu plate tri puta više jer ne znaju da ista stvar stoji na polici u drugom kvartu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba osamdeset posto popusta da bi postao konkurentan? Zašto je model koji je jučer koštao kao mali automobil danas jeftin kao mjesečna pretplata na streaming? Je li moguće da je cijela industrija gradila kule od karata na temelju procjena koje nemaju veze sa stvarnošću, nego s onime što su investitori htjeli čuti? Naravno da je moguće. To je jedina konstanta u tehnološkoj industriji: sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Ono što je još zanimljivije jest pomak fokusa s kvalitete na cijenu. Godinama su nas hranili pričom o superiornosti, o modelima koji će zamijeniti ljude, o inteligenciji koja će riješiti sve probleme čovječanstva. A sada, kad je konkurencija postala stvarna, kad su se na tržištu pojavili igrači koji nude sličnu kvalitetu za djelić cijene, glavna prodajna točka više nije superiornost nego popust. To je kao kad vam u restoranu kažu da je jelo od jučer, ali zato imate drugi komad besplatno.

Pitanje koje si postavljam, a koje bi si trebao postaviti svatko tko prati ovu industriju, jest: što će biti za godinu dana? Ako je najveći igrač na tržištu spreman spustiti cijene za osamdeset posto, što će učiniti manji igrači koji nemaju te resurse? Hoće li se utrkivati u tome tko može ponuditi više za manje, ili će jednostavno odustati i prepustiti teren onima koji imaju dublje džepove? U svakom slučaju, potrošači će kratkoročno profitirati, ali dugoročno će se tržište konsolidirati, a cijene će opet rasti. To je zakon prirode: popust je samo odgođena naplata.

I dok razmišljam o tome, sjetim se svih onih analitičara koji su s ozbiljnim licima objašnjavali kako je cijena opravdana jer su troškovi razvoja enormni. Naravno da jesu, ali to ne znači da ih moraš prebacivati na potrošače kao da si jedina trgovina u gradu. Kad si jedini diler u kvartu, etika je luksuz koji si ne možeš priuštiti — jer, gle čuda, i etika košta. Ali kad se u kvartu pojavi još diler, odjednom postaneš vrlo etičan i spreman na ustupke.

Ako pogledamo širu sliku, ovo je možda najbolja vijest za potrošače u posljednjih nekoliko godina. Konačno se događa ono što se moralo dogoditi: cijene padaju jer konkurencija radi svoj posao. Nije to milost, nije to filantropija, nije to briga za korisnike. To je čista, gola, tržišna logika koja radi ono za što je dizajnirana. I zato je ovo dobra vijest, unatoč tome što dolazi iz kompanije koja bi radije da je konkurencija ne postoji.

Najveća ironija cijele priče jest činjenica da su nas godinama uvjeravali kako je AI budućnost koja će promijeniti sve, a ispostavilo se da je to budućnost koja se ponaša kao svaka druga industrija: spušta cijene kad mora, diže ih kad može, i prodaje priču umjesto proizvoda. Možda je to najveće razočaranje: ne u tehnologiji, nego u ljudima koji njome upravljaju. Tehnologija je fascinantna, ali poslovni modeli su taj kao i prije trideset godina.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Izvor: venturebeat.com