Sto pedeset tisuća dolara po pjesmi je cijena za koju bi u normalnom svijetu kupio stan u Splitu...

Dakle, glazbena industrija je konačno shvatila ono što je programerska zajednica znala godinama: veliki jezični modeli ne pamte samo činjenice, oni pamte i stihove, i to one koje su pokupili s piratskih arhiva jer je netko odlučio da je lakše preuzeti cijeli internet nego pitati za dopuštenje. Tužba protiv kompanije koja stoji iza Claudea nije samo pravni spor, to je egzistencijalno pitanje o tome što uopće znači naučiti nešto napamet u doba kada strojevi uče brže nego što odvjetnici stignu sastaviti optužnicu.

Münchenski sud je u studenom prošle godine donio presudu koja je trebala biti očita svima koji su ikada držali knjigu u ruci: ako model memorira stihove unutar svojih težina, to je reprodukcija, a ne transformacija. To je kao da kažeš da nisi ukrao tuđi auto, nego si samo kopirao njegov VIN broj i ugradio ga u svoj motor. Suci su to shvatili, ali etika u Silicijskoj dolini ima tendenciju da se savije pod pritiskom venture kapitala.

Sony Music Publishing i Warner Chappell nisu tužili samo kompaniju, tužili su i dvojicu ljudi osobno, što je potez koji miriše na poruku: nećemo više razgovarati s korporativnim odvjetnicima koji se kriju iza paravana "tvrtke", razgovarat ćemo s ljudima koji su potpisali dokumente. To je kao kad u kvartovskoj trgovini konačno pitaš za šefa umjesto da razgovaraš s dečkom na kasi koji ti kaže da "nije on za to odgovoran".

A sada dolazi onaj dio koji je najzabavniji za svakoga tko je ikada pokušao objasniti baki što radi umjetna inteligencija. Glazbene kompanije tvrde da su stihovi ukradeni iz piratskih arhiva, što znači da je netko u procesu treniranja modela odlučio da je legalnije uzeti sadržaj s ilegalne stranice nego s one koja traži dopuštenje. Logika je besprijekorna: ako je već ukradeno, nije li onda i meni dopušteno uzeti? To je ista ona logika koja je dovela do toga da pola interneta vjeruje da je "free" sinonim za "bez posljedica".

Pitam se kako bi izgledao svijet u kojem bi glazbena industrija na taj način tretirala ljude koji puštaju glazbu na vlastitim vjenčanjima bez plaćanja autorskih naknada. Jer, gle čuda, kada je riječ o fizičkim osobama, naknade se naplaćuju, ali kada je riječ o modelima koji gutaju terabajte podataka, odjednom svi postanu zagovornici "poštene upotrebe" i "transformativnog učenja".

Ono što je doista fascinantno u cijeloj priči nije sama tužba, nego činjenica da je trebalo toliko dugo da netko konačno digne tužbu. Glazbena industrija je desetljećima ratovala s Napsterom, LimeWireom i svim ostalim platformama koje su omogućavale dijeljenje datoteka, a sada se suočava s nečime što je red veličine veće: modelom koji može reproducirati stihove, melodije i stilove bez da itko od autora dobije i centa. I dok su se prije borili protiv pirata koji su dijelili pjesme, sada se bore protiv pirata koji su dijelili pjesme modelu, a model ih je upijao kao spužva.

Pokušajmo na trenutak zaboraviti pravne argumente i pogledati stvar s ljudske razine. Netko je napisao tekst pjesme, netko je proveo noći bez sna pokušavajući pronaći pravu riječ koja će se uklopiti u melodiju, netko je platio studio, producenta, miksanje. A onda dolazi model koji je pročitao cijeli internet i odluči da može generirati "nešto slično", bez da ikoga pita, bez da ikome plati, bez da prizna izvor. To nije transformacija, to je parazitiranje na tuđem radu, i svaki programer koji je ikada vidio svoj kod u tuđem projektu bez atribucije zna točno o čemu pričam.

Naravno, postoji i ona druga strana priče, ona koja kaže da su veliki jezični modeli samo alati koji uče iz podataka na taj način na koji ljudi uče iz knjiga. Ali ta analogija šepa na jednoj nozi jer ljudi ne mogu memorirati 150 tisuća pjesama i reproducirati ih na zahtjev, dok model može. Ljudi ne mogu generirati stihove koji su toliko slični originalu da ih je nemoguće razlikovati, dok model može. I ljudi, što je najvažnije, moraju platiti za knjige koje čitaju, dok model ne mora platiti za ništa.

Ako bi netko odlučio naučiti napamet kompletan katalog jedne izdavačke kuće i onda bi na koncertima pjevao te pjesme bez dozvole, završio bi na sudu brže nego što bi stigao reći "autorska prava". Zašto bi onda model koji radi istu stvar, samo brže i u većem obimu, uživao imunitet? To je pitanje na koje ni jedna tehnička kompanija nije dala zadovoljavajući odgovor, i zato su tužbe poput ove nužne, bez obzira na ishod.

A ishod će, ako me povijest išta naučila, biti kompromis koji neće zadovoljiti nikoga. Glazbena industrija će dobiti neku vrstu licencnog aranžmana, tehničke kompanije će pristati platiti određeni postotak prihoda, i svi će se praviti da je problem riješen dok se ne pojavi sljedeća generacija modela koja će ponovno pomaknuti granice. Tako to ide u ovoj industriji: prvo se ukrade, pa se tuži, pa se dogovori, pa se ukrade opet, samo na pametniji način.

U međuvremenu, negdje u podrumu neke glazbene kuće, odvjetnici broje potencijalne odštete i smišljaju strategije, dok negdje drugdje inženjeri pokušavaju smisliti način kako da model zaboravi ono što je naučio, što je otprilike jednako teško kao natjerati tinejdžera da zaboravi stihove pjesme koju je slušao na repeat cijelo ljeto. Memorandumija ne funkcionira tako, ni kod ljudi ni kod strojeva, i zato će ova tužba vjerojatno potrajati godinama i progutati stotine milijuna dolara u odvjetničkim naknadama.

Jedino što je sigurno u cijeloj priči je da će pjesme i dalje biti napisane, modeli će i dalje učiti, a odvjetnici će i dalje zarađivati. Glazba je oduvijek bila kopirana, od srednjovjekovnih prepisivača nota do današnjih AI modela, i uvijek će postojati netko tko će tvrditi da je to krađa i netko tko će tvrditi da je to umjetnost. Istina je, kao i obično, negdje između, ali je puno skuplja kada je izgovorena pred sucem.

Izvor: thenextweb.com