Sto tri milijarde dolara ugovora

Nscale, za one koji nisu pratili, je AI cloud kompanija koja se sprema na američku burzu s pre-IPO rundom od tri i pol milijarde dolara. Od toga milijarda i pol u konvertibilnim obveznicama koje vodi Third Point, a ostatak od dvije milijarde dolara trebao bi doći od Nvidie. I sad dolazi onaj dio koji miriše na najfiniju ariju iz opere "Silicijska dolina: Ponovno rođenje balona": kompanija investitorima servira brojku od sto tri milijarde dolara ugovora, a najveći dio tog povećanja — četrdeset pet milijardi — dolazi od Anthropica. Anthropica, čije su ugovore Microsoft i Google, dvije kompanije koje imaju više novca nego što mnoge države imaju građana, odbile.

Jebote.

Kad ti Microsoft i Google, dvije firme koje bi kupile i vlastitu baku ako bi im to pomoglo u AI utrci, kažu "ne hvala" na ugovoru od četrdeset pet milijardi dolara, to nije znak da su oni oprezni. To je znak da su oni, nakon što su proveli godine gutajući sve što im se serviralo, konačno razvili nepce. To je kao kad u Rijeci kažeš da nećeš jesti u restoranu koji ti preporuči čovjek koji je prošle godine prodao dušu za preporuku — jednostavno znaš da nešto smrdi, čak i ako ne možeš točno odrediti što.

A Nscale sada traži novac od Nvidie. Nvidia, koja je postala toliki dio AI infrastrukture da bi se mogla zvati i "AI-va" s obzirom na to koliko joj svi duguju. Nvidia koja ulaže u svakoga tko obeća da će kupiti još njenih procesora, jer u njenom svijetu najbolji kupac nije onaj koji plaća, nego onaj koji plaća i širi priču. To je začarani krug koji bi i najboljeg igrača Monopola natjerao da se zapita je li igra već gotova, a samo on nije shvatio.

Najljepši dio ove cijele priče je lokacija. Nscale ima podatkovni centar u Narviku, u Norveškoj. Norveška. Zemlja koja je pametno uložila naftne prihode dok smo mi, u Hrvatskoj, u isto vrijeme prodavali naše resurse za kune i obećanja. I sad ta norveška hladnoća, ta zemlja fjordova i lososa, postaje dom za podatkovne centre koji će hladiti servere koji će hladiti naše strahove od toga da će nas AI ostaviti bez posla. Ironija je toliko gusta da bi je se moglo rezati nožem kojim se reže norveški losos.

Ali ono što mene, čovjeka koji je devedesetih provlačio kablove po riječkim krovovima i objašnjavao ljudima da internet nije neka nova vrsta faksa, najviše zabavlja u cijeloj ovoj priči je matematika. Sto tri milijarde dolara ugovora. Četrdeset pet milijardi od jednog klijenta. Tri i pol milijarde pre-IPO financiranja. I sve to u svijetu gdje je, prije deset godina, kompanija s milijardu dolara prihoda bila čudo. Što se dogodilo? Jesmo li svi popili nešto što nam je serviralo tržište, ili je netko konačno shvatio da je jedina prava vrijednost u svemiru ona koju sam proglasiš?

Postoji stara izreka u tech industriji koju sam naučio dok sam gradio Kvarner Net: ako ti poslovni model ne možeš objasniti svojoj baki za večerom, vjerojatno ne razumiješ ništa o poslu. I sad zamisli tu scenu. Sjediš za stolom, baka ti servira juhu, a ti joj objašnjavaš da tvoja firma ima ugovore vrijedne sto tri milijarde dolara, ali da još nemaš ni redovne prihode ni jasnu putanju do profitabilnosti. Baka bi te pitala jedno: koji kurac onda prodaješ? I to je, dragi moji, pitanje koje si nitko u Silicijskoj dolini ne postavlja jer su svi previše zauzeti brojanjem nula.

Anthropic je odbio Microsoft i Google. To je kao da odbiješ ponudu za brak od dvoje najbogatijih ljudi u gradu jer znaš da postoji netko tko će ti dati više. I tko je taj netko? Nscale. Kompanija koja je, prema svemu sudeći, postala najveći dobavljač AI infrastrukture za Anthropic. A Microsoft i Google, koji su odbili taj ugovor, sada gledaju kako netko drugi grabi taj novac. Možda su oni nešto vidjeli što drugi ne vide. Ili su, što je vjerojatnije, vidjeli brojke koje se ne slažu i rekli: ne hvala, mi ćemo svoje milijarde potrošiti na nešto što ima smisla.

Najbolji dio cijele priče je što Nscale ide na američku burzu. Jer gdje bi drugdje mogao prodati priču o cloud kompaniji iz Norveške s ugovorima koje su odbili najveći igrači na tržištu? Amerika je zemlja u kojoj se snovi prodaju, ali i zemlja u kojoj se snovi ruše. I ako ova kompanija uspije, imat ćemo još jedan primjer da tržište ne laže — samo ga treba dovoljno dugo slušati da shvatiš da je gluhonijemo. Ako propadne, imat ćemo još jedan primjer da je budućnost stigla i donijela račun koji nitko nije mogao platiti.

U međuvremenu, dok se u Norveškoj hlade serveri koji bi trebali hladiti našu kolektivnu anksioznost od umjetne inteligencije, mi u Hrvatskoj gledamo kako se gradimo pametne zgrade koje ne znaju što je pametno, kupujemo električne automobile kojima nemamo gdje napuniti baterije i pričamo o digitalizaciji dok nam polovica javnih servisa još uvijek radi na faksu. I onda se pitamo zašto nam kompanije poput Nscalea bježe u Norvešku, zašto naši najpametniji ljudi odlaze raditi u Berlin i Amsterdam, i zašto smo uvijek deset godina iza svih ostalih.

Odgovor je jednostavan: jer smo previše zauzeti brojanjem tuđih nula da bismo napravili svoje vlastite. Dok oni u Norveškoj grade podatkovne centre koji će hladiti svjetsku umjetnu inteligenciju, mi gradimo još jedan trgovački centar na mjestu gdje je mogla biti tvornica. Dok oni pričaju o stotinu milijardi dolara ugovora, mi pričamo o tome kako ćemo potrošiti sto milijuna eura iz EU fondova na još jednu studiju izvodljivosti koja će zaključiti da ništa nije izvodljivo bez novih studija.

I zato, dok Nscale ide prema burzi s tri i pol milijarde dolara u džepu i sto tri milijarde ugovora u portfelju, ja ću sjediti ovdje, u svom uredu, i gledati kako se povijest ponavlja. Netko će reći da je ovo nova ekonomija, da su pravila drugačija, da je AI poseban. Ali ja se sjećam dotcoma. Sjećam se kompanija koje su imale veću valuaciju od GDP-a malih država, a nisu imale ni ured. Sjećam se kako smo svi pljeskali dok su drugi brojali nule, i kako smo svi šutjeli kad su nule nestale.

Sto tri milijarde dolara. To je brojka koja bi u normalnom svijetu financirala zdravstvo, školstvo i infrastrukturu jedne male zemlje. U svijetu AI-ja, to je brojka koja financira još jednu rundu priče o tome kako će umjetna inteligencija promijeniti svijet. I možda hoće. Ali jedno je sigurno: dok ta inteligencija bude učila, netko će morati platiti račun za struju. A računi, za razliku od valuacija, uvijek stignu na naplatu.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je samo još jedan dan u svijetu gdje su brojke postale važnije od stvarnosti, i gdje su priče postale važnije od proizvoda. I dok se pitamo hoće li Nscale uspjeti, možda bi bilo pametnije pitati se zašto smo svi tako lako povjerovali da je moguće izgraditi imperij na oblacima koji još nisu ni formirani.

Izvor: thenextweb.com