Svi agenti, jedan operativni sustav i nula odgovornosti

Zamislite da svaki program na vašem računalu mora sam pisati vlastiti upravljački program za tipkovnicu, vlastiti sustav datoteka, vlastiti upravitelj memorije i vlastiti vatrozid — i to svaki put iznova, u svojoj vlastitoj verziji, sa svojim vlastitim bugovima. To je otprilike slika AI stacka u 2026. Svaki framework za agente nosi u sebi implicitni runtime za stanje, memoriju, budžete i guardraile, pa kad želite prebaciti agenta iz jednog okruženja u drugo, ponašanje se raspada kao kula od karata na propuhu. Nešto je temeljno trulo u načinu na koji gradimo umjetnu inteligenciju, i to nije model. To je ono oko modela.

Prijedlog koji dolazi iz akademskih krugova — virtualizirati foundation modele kroz samoevoluirajući operativni sloj — zvuči kao još jedan sloj apstrakcije koji ćemo morati održavati. Ali to je zapravo najzdravija ideja koju je ovaj sektor izbacio u zadnjih godinu dana. Jer ono što danas zovemo "AI aplikacijom" nije aplikacija. To je hrpa ljepljive trake, YAML konfiguracija i nade da će se sljedeći API poziv vratiti prije nego što korisnik odustane.

Pogledajte arhitekturu jednog tipičnog agentic sustava. Imate model koji generira tekst. Oko njega imate orkestrator koji odlučuje kada model treba pozvati alat. Imate memorijski sloj koji pamti što je korisnik rekao prije pet minuta, ali ne pamti što je rekao jučer, jer je jučer bio drugi session. Imate budget tracker koji broji tokene kao što blagajnica u Konzumu broji kovanice, i imate guardrails koji filtriraju odgovore po pravilima koja je netko napisao u žurbi u petak popodne. Svaki od tih slojeva živi u svom frameworku. LangChain ne zna što radi CrewAI. CrewAI ne zna što radi AutoGen. AutoGen ne zna što radi ono što je vaš tim sam napisao jer im je bilo "brže". I onda se pitamo zašto agent halucinira, zašto troši budžet kao student s tatinom karticom, i zašto se ne može reproducirati isti rezultat dva puta zaredom.

To nije problem modela. To je problem odsustva operativnog sustava.

U ranim devedesetima, kad sam postavljao prve servere za Kvarner Net, svaki program je imao svoj pristup disku, svoj pristup mreži, svoju ideju o tome što je memorija. UNIX je to riješio jednom zauvijek: apstrakcijom. Program ne zna koji hardver vrti, ne zna koliko ima RAM-a, ne zna ništa o disku. Zna samo sučelje. I to sučelje je stabilno, dokumentirano i ne mijenja se svakih šest mjeseci jer je neki VC odlučio da treba pivotirati. AI stack je danas na razini CP/M-a iz 1976. — svaka aplikacija komunicira direktno s hardverom, a hardver se zove "model" i mijenja se svaka tri mjeseca.

Operativni sloj koji autori predlažu nije luksuz. To je higijena. Zamislite da stanje agenta, njegova memorija, njegovi budžeti i njegove granice nisu dio frameworka, nego dio platforme. Zamislite da možete uzeti agenta napisanog za jedan model i pokrenuti ga na drugom bez da prepisujete pola koda. Zamislite da možete reći: ovaj agent smije potrošiti maksimalno pet eura dnevno, smije pristupati samo ovim alatima, i mora logirati svaku odluku. I da to vrijedi bez obzira na to koji LLM je ispod haube. To je ono što operativni sustav radi. To je ono što danas nemamo.

A zašto nemamo? Zato što se u ovom sektoru nagrađuje brzina, a ne temeljitost. Nitko ne dobiva investiciju zato što je napisao dobar sloj apstrakcije. Investicija dolazi kad imaš demo koji izgleda kao magija, a ispod haube je kaos. Pa se kaos prodaje kao "agilnost", a dug se skriva u tehničkom dugu koji će neko drugi platiti. To je isti obrazac kao i kod mikrosrevica: svi su htjeli nezavisnost, nitko nije htio odgovornost, i onda smo dobili distribuirane monolite koji se raspadaju na svakom deployu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pet različitih frameworka, tri sloja memorije i inženjer koji dežura noću da bi zapamtio što je korisnik rekao prije deset minuta? Moja baka je pamtila što je rekla jučer. Nije trebala vektorsku bazu podataka.

Ono što je najzanimljivije u ovom prijedlogu je riječ "samoevoluirajući". To znači da operativni sloj nije statičan — on uči iz ponašanja agenata i prilagođava se. To zvuči kao znanstvena fantastika, ali zapravo je logično: ako imate sloj koji vidi svaki poziv, svaki trošak, svaki neuspjeh i svaki uspjeh, taj sloj može optimizirati sam sebe. Može naučiti da određeni agent uvijek prekorači budžet u petak, može naučiti da određeni alat nikad ne vraća koristan rezultat, može naučiti da određena kombinacija parametara uvijek vodi u halucinaciju. To je telemetrija na razini operativnog sustava, a ne na razini aplikacije. Razlika je kao između toga da svaki program sam vodi svoju statistiku i toga da OS vodi statistiku za sve programe.

Ali tu dolazimo do neugodnog pitanja: ko kontrolira taj operativni sloj? Ako je to open source, super. Ako je to još jedan proprietary sloj u vlasništvu tri kompanije, onda smo upravo izgradili novi monopol, ovaj put na razini infrastrukture koja je trebala biti neutralna. Sjetite se što se dogodilo s mobilnim operativnim sustavima. Ista dinamika čeka i AI. Danas se borimo za modele. Sutra ćemo se boriti za sloj iznad modela. I pobjednik te bitke neće biti onaj s najboljim modelom, nego onaj koji kontrolira sučelje kroz koje svi modeli prolaze.

Postoji i dublji problem. Ako virtualizirate foundation modele, vi zapravo priznajete da su modeli zamjenjivi. Da nije bitno je li ispod GPT, Claude ili neki kineski model koji nitko ne može izgovoriti. To je istina koju industrija ne želi čuti, jer cijela valuacija počiva na pretpostavci da je model jedinstven, neponovljiv i vrijedan milijarde. Ako je model samo još jedan resurs koji operativni sustav alocira po potrebi, kao što OS alocira memoriju, onda je valuacija na razini modela — khm — optimistična.

I to je zdravo. Jer modeli jesu zamjenjivi. Ono što nije zamjenjivo je kontekst, povijest, stanje i povjerenje. To je ono što operativni sloj čuva. Model je motor. Operativni sustav je auto. Nitko ne kupuje auto zato što ima dobar motor, a loše kočnice, nikakav volan i sjedala koja se raspadaju. Pa zašto to radimo s AI-jem?

Praktična implikacija za svakoga ko danas gradi AI proizvod je neugodna: ako vaša vrijednost leži u tome što ste napisali bolji prompt ili bolji wrapper oko modela, vi ste mrtvi. To je kao da gradite posao oko toga što znate bolje od drugih pritisnuti Enter. Operativni sloj će to apsorbirati. Ono što ostaje kao vrijednost je domena, podaci i povjerenje — stvari koje se ne virtualiziraju lako.

Za hrvatski kontekst, ovo je zapravo prilika. Nemamo modele. Nemamo kapital za modele. Ali možemo graditi sloj iznad — ako počnemo sada, dok je polje još prazno. Problem je što u Hrvatskoj još uvijek prevladava mentalitet "kupimo licencu i gotovi smo". To je kao da ste 1995. kupili modem i mislili da ste time izgradili internet providera. Niste. Izgradili ste trošak.

Operativni sloj za AI je infrastruktura. Infrastruktura je dosadna, nevidljiva i nevjerojatno vrijedna. Ona ne daje dobre demo snimke, ne privlači pažnju na Twitteru i ne prodaje se na konferencijama. Ali ona je ono što ostaje kad hype prođe. Kao i struja. Nitko ne piše pjesme o električnoj mreži, ali bez nje nema ničega.

Pitanje nije hoćemo li dobiti operativni sloj za AI. Dobit ćemo ga, jer ga trebamo, jer bez njega cijela ova industrija ostaje skupa igračka za odrasle. Pitanje je hoćemo li ga dobiti kao otvoreni standard ili kao još jedan zatvoreni vrt u koji ulazite samo ako platite pretplatu i pristanete na uvjete korištenja od 47 stranica. Ako je povijest ikakav vodič, odgovor je: oboje, i to u omjeru koji nitko nije predvidio.

Izvor: arxiv.org