Trideset milijardi eura za sedam AI tvornica diljem Europe, dok američke kompanije s druge strane...

Nije da se netko nije trudio. Komisija je složila paket javnog i privatnog novca, rekla je sve prave stvari o strateškoj autonomiji, suverenitetu podataka i europskim vrijednostima. Zvuči kao govor na maturi: svi plješću, nitko ne pita gdje je novac zapravo otišao i zašto će sedam tvornica biti dovoljno kada se konkurencija širi kao dug studenta koji je mislio da će crypto riješiti stvar. Tri desetine milijarde eura, lijepo zaokruženo, lijepo za pressicu, a kamere snimaju zastave i rukovanja dok inženjeri negdje u Teksasu ili Kaliforniji rade s budžetima koji bi kupili pola Hrvatske.

Pitanje koje nitko ne postavlja, jer bi bilo neugodno, glasi: što točno Europa misli graditi s tim novcem? Sedam tvornica — čipovi, GPU-ovi, tekuće hlađenje, ogromne hale s kablovima koji vrište. Sve to košta, i to košta puno više od trideset milijardi ako želiš biti igrač, a ne gledatelj. Američke kompanije ne troše šest stotina milijardi jer su glupe ili jer im je dosadno — one troše jer su shvatile da je računalna snaga novi nafta, novi plin, nova valuta koja se ne tiska nego rudari, doslovno i metaforički. Europa je u međuvremenu odlučila da će igrati poker s džeparcem za kavu.

I tu dolazi ona stara fora koju sam gledao još devedesetih kad smo postavljali prve servere na Kvarneru. Svi su htjeli brzi internet, ali nitko nije htio platiti infrastrukturu. Svi su htjeli da sve radi, ali kad je trebalo povući kabel, položiti optiku, dogovoriti se s lokalnom samoupravom — svi su odjednom postali stručnjaci za proračun i rekli da je to preskupo. I onda se dogodilo čudo: netko drugi je napravio infrastrukturu, a mi smo postali korisnici tuđeg sustava, plaćali pretplatu, zvali support na engleskom.

Europa to sada radi na nacionalnoj razini. Sedam gigatvornica zvuči kao plan, ali to je zapravo priznanje da se kasni. Da je Europa ozbiljna, gradila bi ih dvadeset, trideset, pedeset. Da je Europa ozbiljna, ne bi postavljala pitanje gdje će smjestiti tvornice nego bi već kopala temelje. Umjesto toga, dobili smo lijepu brošuru s vizualizacijama koje izgledaju kao naslovnica znanstveno-fantastičnog romana iz osamdesetih, s blago ugojenim robotima koji simboliziraju prosperitet i europske vrijednosti.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba šest stotina milijardi dolara i snaga male države da nauči ono što moja baka zna od rođenja — da ne vjeruješ svemu što pročitaš? I zašto Europa misli da će trideset milijardi biti dovoljno za istu stvar? To je kao da se prijaviš na formulu jedan s biciklom i kažeš da si u igri jer i ti imaš dva kotača. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je sistemski problem koji se zove kronično podcjenjivanje vlastitih potreba i previsoko mišljenje o vlastitim mogućnostima.

Američke kompanije su shvatile nešto što europski političari još uvijek pokušavaju objasniti biračima: da je AI infrastruktura javno dobro, kao ceste ili elektrana, samo što se gradi privatnim novcem i privatnim interesima. One ne pitaju za dozvolu, ne čekaju javnu raspravu, ne organiziraju okrugle stolove o etici. Grade. I dok Europa raspravlja o tome treba li sedam tvornica ili devet, dok se svađa tko će biti domaćin, dok usklađuje tehničke standarde koji će biti zastarjeli prije nego što budu usvojeni — Amerika je već negdje drugdje.

Kina nije ni spomenuta, što je samo po sebi dijagnoza. Dok Europa broji eure, a Amerika broji milijarde, Kina broji terabajte i gigavate kao da broji rižu u skladištu. Tamo se ne raspravlja je li AI etičan — tamo se raspravlja kako ga napraviti brže, jeftinije, bolje. I dok Europa piše bijele papire o transparentnosti algoritama, netko drugi gradi algoritme koji će odrediti što ćemo čitati, gledati, kupovati i misliti. Sedam tvornica neće promijeniti taj odnos snaga. Sedam tvornica je flaster na otvorenu ranu koja krvari od 2012. godine.

Ali najbolji dio priče tek dolazi. Trideset milijardi eura iz javnih i privatnih izvora — to je novac koji će negdje morati doći. Proračunski novac znači porezi, znači rezanje negdje drugdje, znači objašnjavanje biračima zašto je pametnije uložiti u tvornicu čipova nego u bolnicu. A privatni novac znači da će netko htjeti povrat, da će netko htjeti profit, da će se negdje morati naplatiti. I tu dolazi ona stara istina iz svijeta telekoma: infrastruktura se ne gradi za ljude, infrastruktura se gradi za one koji će je koristiti da naplate ljudima.

Možda sam prestar i previše ciničan, ali gledao sam previše projekata koji su kretali s velikim riječima i završavali s malim rezultatima. Gledao sam kako se pametni gradovi pretvaraju u pametne semafore, kako se digitalna transformacija pretvara u novu verziju Worda, kako se strateška ulaganja pretvaraju u konzultantske izvještaje koji su deblji nego što su korisni. Sedam gigatvornica je u tom smislu savršena metafora: dovoljno veliko da zvuči ozbiljno, dovoljno malo da bude izvedivo, dovoljno nejasno da se svi slože.

I tako ćemo dobiti sedam tvornica, lijepo raspoređenih po Europi, svaka s pressicom, svaka s ministrom koji će rezati vrpcu i govoriti o budućnosti. I svaka će raditi na pola kapaciteta, jer će faliti struje, faliti čipova, faliti ljudi koji znaju raditi s njima. A negdje u Americi će se graditi osma, deveta, deseta tvornica, bez pressice, bez ministara, bez govora o vrijednostima. Samo s betonom, kabelima i hladnjacima koji rade dan i noć.

Brojke su tu da bi se lagalo, govorio je netko pametan, a brojke su tu i da bi se tješilo. Trideset milijardi je utjeha. Šest stotina milijardi je stvarnost. Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: the-decoder.com