Antalya, Turska: četiri dana o liderstvu u svemiru, dok račun plaća porezni obveznik

NASA ide na 77. Međunarodni astronautički kongres u Antalyji. Od 5. do 9. listopada. Turska rivijera, hotel s pet zvjezdica, klimatizirana dvorana, projektor koji prikazuje slajdove o "odgovornom istraživanju" i "američkom liderstvu prema Mjesecu i Marsu". Zvuči kao dobra konferencija. Za razliku od većine stvari koje danas dolaze iz Amerike, ova barem ima jasan cilj: prodati ideju da je svemir još uvijek američki, da je Artemis još uvijek program, i da će Mars biti sljedeći, ako ne ove godine, a onda svakako one tamo.

Prije trideset godina, kad sam postavljao prve servere u Rijeci i učio ljude da je modem nešto što se ne smije isključivati jer se veza neće vratiti sama, svemir je bio jednostavan. Bila je hladna konkurencija između dvije države, NASA je imala budžet koji nitko nije preispitivao jer je alternativa bila sovjetska zastava na Mjesecu, i svi su znali zašto to rade. Danas je svemir postao konferencija. Dobro organizirana, dobro financirana, s lijepim logotipima i panelima o "suradnji s komercijalnim sektorom". Ako je vjerovati programu, ključna riječ je "partnerstvo". Ako je vjerovati brojkama, ključna riječ je "subvencija".

Jer to je ono o čemu se na ovakvim skupovima ne govori. Komercijalni sektor u svemiru ne postoji zato što je tržište samo od sebe otkrilo da je lansiranje rakete isplativ posao. Postoji zato što je jedna država odlučila da je jeftinije platiti privatnika da to radi nego da to radi sama, i onda tu istu privatnu firmu nazvati "partnerom" umjesto "izvođačem". Razlika je semantička, ali bitna. Partner ima pravo na svoj brend. Izvođač ima pravo na fakturu.

Artemis Accords su, u tom svjetlu, genijalan dokument. To je sporazum koji propisuje pravila ponašanja u svemiru između zemalja koje su ga potpisale, a potpisale su ga uglavnom zemlje koje nikada neće poslati ništa u svemir. Nije to loše. Pravila su korisna. Ali nazvati to "okvirom za odgovorno istraživanje" i onda na konferenciji u Antalyji pričati o "liderstvu" — to je kao da nogometni savez male države objavi da predvodi svjetski nogomet jer je potpisao pravilnik o fair playu. Pravilnik ne zabija golove.

I sad, naivno pitanje. Ako je NASA toliko daleko od Mjeseca da svaki novi administrator pomakne rok za dvije godine unaprijed, a onda za dvije godine pomakne opet, i ako je Mars "sljedeći" već pedeset godina, čemu onda konferencija? Odgovor: konferencija nije za inženjere. Inženjeri znaju gdje su. Konferencija je za političare, za novinare, za investitore i za javnost. To je PR događaj s tehničkim predznakom. Kao sajam automobila. Nitko ne dolazi vidjeti motor.

Nije da nemam poštovanja. Inženjeri koji su napravili James Webb teleskop, koji su ga sklopili na Zemlji, poslali milijun i pol kilometara dalje i onda ga otvorili kao origami — ti ljudi su genijalci i njihov rad je stvarnost, ne slajd. Znanstveni dio NASA-e funkcionira. Sonda koja sleti na asteroid i vrati uzorke nije marketing, to je jebeno čudo tehnike. Ali znanstveni dio NASA-e nije ono što se prodaje na ovakvim konferencijama. Ono što se prodaje je "liderstvo". A liderstvo je riječ koju koristiš kad nemaš rezultate, ali imaš budžet.

Komercijalni sektor, taj famozni privatni svemir, je u međuvremenu postao nešto što nitko nije predvidio. Ne konkurencija NASA-i, nego njezin dostavljač. Firma koja lansira teret za NASA-u je "partner". Firma koja lansira turiste u orbitu je "inovacija". Firma koja pokušava lansirati nešto sama, bez ugovora s državom, obično propadne ili je na rubu. To nije tržište. To je državni proračun s korporativnim logotipom. Zdravo za one koji dobiju ugovor, katastrofalno za svakoga ko misli da se svemir otvara za sve.

A onda dolazimo do pitanja koje nitko na tom kongresu neće postaviti, jer bi kvariło atmosferu. Tko plaća? Plaća porezni obveznik, kao i uvijek. I to je u redu, jer svemirski program je javno dobro, kao ceste i škole. Ali onda nemojmo to zvati "komercijalnim sektorom". Zovimo to javnom investicijom s privatnim izvršenjem. Nemojmo se pretvarati da je tržište otkrilo svemir. Tržište je otkrilo da može naplatiti državi da to radi umjesto nje. To je razlika između pionira i podizvođača.

Postoji i geografska ironija. Kongres se održava u Antalyji. Turska je potpisnica Artemis Accordsa, ima vlastite svemirske ambicije i svog astronauta koji je, koliko se sjećam, proveo nekoliko dana na ISS-u. To je lijepo. Ali ako je cilj kongresa pokazati "američko liderstvo", zašto onda u Turskoj? Zato što liderstvo više nije stvar toga gdje si, nego gdje održiš prezentaciju. Mjesto je nebitno. Bitno je da se slajd prikaže, da se snimi priopćenje, i da se za mjesec dana citira u nekom drugom priopćenju. To je ekosustav. Sam se hrani.

I to je ono što me zapravo smeta. Ne potrošnja novca na svemir — to je najbolja potrošnja koju država može napraviti. Smeta me potrošnja novca na priču o svemiru, na konferencije o svemiru, na PR o svemiru, dok se pravi problemi gomilaju. Raketa koja eksplodira na lansirnoj rampi je neuspjeh, ali barem je iskren neuspjeh. Slajd o "liderstvu" koji se ponavlja četiri dana u Antalyji je uspjeh koji ništa ne proizvodi osim novog slajda.

Prije nekoliko godina, kad se još pričalo o privatnim letovima na Mjesec, sjećam se da je jedan od tih velikih planova imao rok "do 2024". Onda je pomaknut na 2026. Onda na 2027. Sad se ne spominje rok jer rokovi su za one koji nemaju budžet. NASA ima budžet. NASA ima rokove koji se pomiču, kao što se pomiče i sam Mjesec — polako, predvidivo, i nitko ne pita zašto.

To je, u suštini, jedina prava priča ovog kongresa. Ne Mjesec. Ne Mars. Nego to da je jedna od najvećih i najuspješnijih znanstvenih agencija u povijesti postala PR odjel za političku ambiciju koja se mijenja svake četiri godine. Znanost je ostala. Inženjeri su ostali. Ali smjer ne dolazi od njih. Dolazi od onoga što se dobro prodaje u izbornoj godini, a to je uvijek isto: veliki cilj, herojska priča, i slajd s raketom koja ide gore.

Nije to ništa novo. Kennedy je 1962. rekao da idemo na Mjesec ne zato što je lako, nego zato što je teško. I to je bila najbolja marketinška rečenica 20. stoljeća. Problem je što je danas svaka rečenica ta rečenica. Svaki administrator je Kennedy. Svaki program je Apollo. Svaki slajd je povijest. A Mjesec je i dalje tamo, gdje je bio i prije nego što smo ga nazvali "odredištem".

Jedina konstanta u svemirskoj industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. Raketa je teška za napraviti. Rokovi se pomiču. Novac se troši. I svake godine, u nekom gradu s dobrom klimom, grupa dobro odjevenih ljudi pokaže slajd na kojem piše da smo bliže nego ikad. Slajd je isti kao prošle godine. Samo je grad drugi.

Izvor: nasa.gov