Robot koji ne radi jer nema struje: priča o tome kako se inovacija događa unatoč sustavu

U Guadalajari, drugom najvećem meksičkom gradu, negdje između tequila distilerija i tvornica elektronike gdje se sklapaju prijenosnici za cijeli američki kontinent, grupa studenata je napravila nešto što u Hrvatskoj ne bi prošlo ni na natječaju za najmanji EU projekt. Složili su prijenosnu obrazovnu platformu za robotiku. Kutija. Kolica. Baterija. Senzori. Računalo koje ne košta kao mali automobil. I onda to nose po srednjim školama gdje djeca nemaju laboratorij, nemaju opremu, nemaju ni struje u nekim učionicama, ali imaju profesore koji još uvijek vjeruju da je znanje vrijedno truda.

To je vijest. Ne zato što je tehnologija revolucionarna — nije. Nego zato što je logika obrnuta od one na koju smo navikli. Oni nisu čekali da im država kupi laboratorij. Nisu čekali ministarstvo. Nisu čekali fond. Nisu pisali projektnu prijavu od 140 stranica koju će neki činovnik u glavnom gradu odobriti ili neće, ovisno o tome je li im stric u pravoj stranci. Uzeli su ono što imaju i napravili nešto što radi. Jebeno radikalno, zar ne?

I sad zamisli tu istu scenu u Hrvatskoj. Srednja škola u Delnicama, u Otočcu, u Senju, u bilo kojem mjestu gdje je "STEM" riječ koju su čuli samo na televiziji. Profesor informatike koji je završio matematiku, predaje i fiziku i tehnički i još vodi tri izvannastavne aktivnosti jer nitko drugi neće, ima u učionici dvanaest računala od kojih radi sedam, od toga dva imaju Windows 7, i sad bi taj čovjek trebao pripremati djecu za svijet umjetne inteligencije i robotike. S čime? S tabletom iz EU projekta koji je došao bez punjača i s licencom koja je istekla prije nego što je stigao do škole.

Meksički studenti su, dakle, napravili nešto što bi u hrvatskom sustavu trebalo proći kroz pet razina odobrenja, tri javne nabave, jednu reviziju i vjerojatno jednu aferu u kojoj bi netko nekome bio rođak. A oni su to jednostavno — napravili. U kutiji. Koja se nosi u prtljažniku automobila. Pas mater, kakav koncept.

A sad ozbiljno, jer ovo nije samo lijepa priča o dobrim klincima iz Gvadalahare. Ovo je dijagnoza dvaju sustava koje svi hvalimo, a nijedan ne funkcionira onako kako pričamo da funkcionira. Prvi je obrazovni. Drugi je inovacijski. I oba imaju isti problem: previše ljudi koji odlučuju, premalo ljudi koji rade.

Pogledaj brojke. Meksiko troši oko 4,3 posto BDP-a na obrazovanje. Hrvatska troši oko 5,3 posto. Ima nas manje, imamo više novca po učeniku, imamo EU fondove, imamo programe, imamo strategije, imamo agencije, imamo ravnatelje, imamo pomoćnike, imamo savjetnike, imamo koordinatore. I na kraju dana, prosječna hrvatska srednja škola ima manje funkcionalne opreme za STEM od prosječne meksičke škole u Gvadalahari. Ne zato što nemamo novca. Nego zato što novac ide na strukturu, a ne na stvari. Na plaće koordinatora, na putne troškove, na konferencije, na izvještaje, na evaluacije, na indikatore, na mjere, na podmjere. Na sve osim na kutiju s robotom koja stiže u učionicu.

To je ono što me izjeda. Ne manjak novca. Manjak srama.

Jer pogledaj tko u Hrvatskoj danas odlučuje o STEM obrazovanju. Ljudi koji nikad nisu zalemili otpornik. Ljudi koji ne znaju razliku između Arduino i Raspberry Pi, ali znaju napisati projektni sažetak od 300 riječi koji zvuči kao da je prepisan iz brošure Europske komisije. Ljudi koji bi na pitanje "zašto đaci u Otočcu nemaju 3D printer" odgovorili "predviđeno je strateškim okvirom za digitalnu transformaciju do 2032." A dijete koje bi taj printer koristilo je već završilo srednju i radi u Konzumu.

Meksički model nije savršen. Nije skalabilan. Nije sistemski. Ali je stvaran. I to je razlika. Sistemska rješenja koja nikad ne dođu do učionice nisu rješenja, to su PowerPoint prezentacije s budžetom. Prijenosna kutija iz Gvadalahare, koja radi u pet škola, radi više od strategije koja pokriva tisuću škola na papiru.

A onda dolazimo do drugog sloja, onog neugodnijeg. Zašto ovo nije vijest iz Hrvatske? Zašto nemamo svoj EPICS tim, svoj studentski projekt, svoju prijenosnu platformu za robotiku u školama bez laboratorija? Imamo fakultete. Imamo FER, imamo RITEH, imamo studentske udruge koje rade sjajne stvari. Imamo ljude koji su sposobni ovo napraviti preko vikenda. Pa zašto onda ne postoji?

Postoji, ali ne u medijima. Postoji u podrumu, u tri entuzijasta, u projektu koji je dobio 5.000 eura od lokalne zajednice i onda umro jer nije bilo nikoga da ga održi. Jer u Hrvatskoj, kad nešto funkcionira bez sustava, sustav to ignorira. A kad nešto funkcionira unutar sustava, sustav to ubije procedurama. Nema treće opcije. Nema kutije koja se nosi u prtljažniku, jer kutija koja se nosi u prtljažniku nema pečat, nema matični broj projekta, nema indikator, nema održivost nakon završetka financiranja.

I tu dolazimo do najgorkog dijela. Meksički studenti su to napravili jer nisu imali što izgubiti. Nisu imali fond, nisu imali proceduru, nisu imali birokraciju koja bi ih zaustavila. U Hrvatskoj, student koji bi htio napraviti isto morao bi prvo osnovati udrugu, pa prijaviti projekt, pa čekati natječaj, pa dobiti odbijenicu jer nema partnera iz tri županije, pa tražiti partnera, pa opet prijaviti, pa čekati devet mjeseci, pa dobiti sredstva, pa shvatiti da su sredstva potrošena na administraciju, pa odustati. U međuvremenu, djeca u Otočcu nisu vidjela robota.

Ovo nije kritika Meksika, ni njihovog obrazovnog sustava, ni IEEE-a, ni bilo koga tko je u tom projektu sudjelovao. Ovo je kritika nas. Nas koji smo izgradili sustav u kojem je lakše napisati izvještaj o tome kako bi trebalo raditi s djecom nego raditi s djecom. Nas koji smo od "obrazovanja" napravili industriju, a od "inovacije" karijeru. Nas koji svake godine slavimo Dan učitelja, a svaki drugi dan podcjenjujemo učitelje.

Prijenosna obrazovna platforma. Kutija, kolica, baterija. To je sve. Ne treba ti Microsoft, ne treba ti Google, ne treba ti ministar, ne treba ti fond. Treba ti netko tko će to složiti i netko tko će to odnijeti u školu. Dvije osobe. To je cijela inovacija. Dvije osobe i jedna kutija. Ostalo je birokracija koja je izmislila samu sebe da bi opravdala vlastito postojanje.

I zato je ova vijest važna. Ne zato što je tehnologija fascinantna — nije, to je sklop senzora i baterija koji bi svaki student elektrotehnike trebao znati složiti u drugom semestru. Nego zato što je to podsjetnik da se inovacija ne događa u strategijama, u agencijama, u ministarstvima, u uredima s klimom i kavom. Događa se u prtljažniku automobila, u kutiji koju nosiš u školu u kojoj nema struje, u odluci da ćeš nešto napraviti jer nitko drugi neće.

Ako je AI toliko pametan, zašto još uvijek trebamo ljude koji će nositi kutiju u školu? Zato što nitko neće platiti prijevoz. To je odgovor. I tako će ostati dokle god je izvještaj važniji od kutije.

Izvor: spectrum.ieee.org