Anthropic i tajna matematika: kad ti brojevi kažu sve, osim istine
Dvadeset milijuna korisnika, trideset milijuna korisnika, osamnaest milijuna korisnika — razlika od dvanaest milijuna ljudi je, u statistici Anthropica, otprilike koliko i razlika između "sjajno" i "katastrofa", ovisno o tome koga pitaš i, još važnije, kojem investitoru prodaješ priču. Najnovija vijest da su im plaćene pretplate "više nego udvostručene" ove godine je savršena ilustracija jednog od najstarijih trikova u tehnološkoj industriji, trika koji je stariji od dial-up modema a mladi od Threadsa: kad nemaš konkretne brojke, prodaj trend. Kad ne možeš reći "imamo točno X", kažeš "X je porastao za Y posto".
Y je uvijek impresivan, X ostaje ugodna zagonetka, a mediji dobivaju naslov koji zvuči kao da netko upravo otkrio novi element, a ne da je neka aplikacija dobila još par pretplatnika. Fascinantno je, zapravo, koliko je cijela ta priča o uspjehu Claudea zapravo priča o neuspjehu — neuspjehu da se definira što uspjeh uopće znači u ovoj novoj religiji koja se zove umjetna inteligencija, gdje su vjernici korisnici, proroci su CEO-ovi, a sveta knjiga je pitch deck koji nikad ne dospijeva na naplatu. Uzmimo tu činjenicu, tu jedinu čvrstu točku u moru spekulacija koju je Anthropic odlučio podijeliti: plaćene pretplate su se udvostručile.
Sjajno. Bravo. Ali udvostručile od čega? Ako si prošle godine imao pet pretplatnika, a sada ih imaš deset, također si udvostručio broj.
Ako si imao pet milijuna, sada imaš deset — što je, priznajmo, malo drugačiji mjerilo. Anthropic, naravno, ne kaže. Zašto bi? Kad ti je cijeli poslovni model izgrađen na magiji velikih brojeva i još većih obećanja, transparentnost je kao antivirus za tu magiju — odmah je prepozna i počne je brisati.
Ova kompanija, koja je počela kao non-profit s visokim moralnim načelima o "izgradnji pouzdanog i etičkog AI-ja", sada se vrti u krugu "capped profit" modela i lovi korisnike u vremenu kada ChatGPT postaje sve glasniji, sve uporniji, i sve dosadniji susjed koji uvijek ima nešto pametno za reći. Claude je postao bijeg za one koji su umorni od OpenAI-jeva samopouzdanog blebetanja, alternativa koja obećava manje halucinacija i više razuma — što je, u kontekstu AI-ja, kao da ti netko obeća da će ti auto imati manje kvara na kočnicama, što bi trebalo biti standard, a ne premium feature. Ovdje dolazimo do srži problema, do one jezgre koja pokreće cijeli ovaj cirkus: monetizacija pažnje u doba kada pažnja nema vrijednost, osim ako je ne pretvoriš u podatak, a podatak u model, a model u pretplatu.
Claude nije popularan zato što je revolucionarno bolji; popularan je zato što je drugačiji, a u monokulturi koju je OpenAI stvorio, drugačijost je postala luksuz. Ljudi su spremni platiti dvadeset dolara mjesečno ne zato što Claude može napisati bolji pjesnički stih od ChatGPT-ja, nego zato što ga ne moraju slušati kako se hvali time što može napisati bolji pjesnički stih. To je tržišna niša izgrađena na umoru od jednog glasa, što je uvijek bila dobra poslovna prilika — prodaja tišine u sobi punoj buke.
Ali čak i tu, Anthropic se ponaša kao da je otkrio vatru, a ne samo prodaje slušalice za bušnu bušilicu. Njihova nevoljkost da otkriju stvarne brojke nije samo tržišni manevar; to je simptom duboke nesigurnosti u industriji koja je svoju vrijednost izgradila na spekulaciji, a ne na stvarnoj upotrebljivosti. Jer, pitajte se: što se točno udvostručilo? Broj ljudi koji plaćaju da Claude napiše njihove e-mailove?
Broj developera koji ga koriste za generiranje rutinskog koda? Ili broj ljudi koji su jednostavno postali radoznali i htjeli su vidjeti što se događa izvan zidova OpenAI-jevog vrta? Postoji tu i jedna drugačija mogućnost, ona koja najviše smeta i koju najmanje želimo priznati: možda ljudi jednostavno počinju vjerovati da im AI treba. Ne da je koristan, nego da je neophodan.
To nije rast potražnje za alatom; to je rast ovisnosti o usluzi. Kada se nešto udvostruči iz godine u godinu, to više nije trend — to je navika. A navike se teško mijenjaju, a još teže otkazuju. Anthropic, svjesno ili ne, ne prodaje samo chatbot; prodaje mjesto u novom ekosustavu rada, obrazovanja i zabave gdje će umjetna inteligencija biti posrednik za sve.
I plaćanje pretplate postaje poput plaćanja komunalija — nešto što jednostavno radiš, jer bi život bez toga bio, u najmanju ruku, nezamislivo nezgodan. To je genijalno i zastrašujuće u isto vrijeme, poput otkrića da ti je najbolji prijatelj zapravo plaćeni pratitelj koji te prati jer mu je to posao, a ne zato što mu se sviđaš. I dalje ćeš mu plaćati, jer si navikao. A što se tiče onih brojka od 18 do 30 milijuna — taj raspon je savršen.
Dovoljno je širok da pokrije sve, od katastrofalne procjene do neostvarivog sna, a dovoljno je neodređen da se nitko ne može uhvatiti za riječ. To nije nesposobnost; to je strategija. U svijetu gdje se vrijednost mjeri očekivanjima, a ne rezultatima, bolje je imati raspon nego točan broj. Točan broj se može provjeriti, analizirati, napadati.
Raspon se može tumačiti. Ako kažeš "imamo između 18 i 30 milijuna korisnika", svaki analitičar če čuti ono što želi čuti: optimist će čuti "skoro 30 milijuna", pesimist će čuti "jedva 18", a investitor će čuti "ogroman rastni potencijal". Svi su zadovoljni. Nitko ne postavlja neugodna pitanja poput: "Koliko od tih korisnika zapravo aktivno koristi proizvod svaki dan, a ne samo jednom mjesečno da provjeri je li i dalje tu?" Ili, još gore: "Koliko će ih ostati kada se prva hype faza smiri i kada se pokaže da je AI, na kraju dana, samo još jedan alat, a ne svemogući duh u stroju?" Ovo nas dovodi do lika koji, iako nije izravno povezan s ovom pričom, sjena mu je predugačka da bi je ignorirali — Sam Altman.
Jer dok se Anthropic hvali udvostručenjem pretplata, Altman traži trilijune dolara za čipove, što je kao da gledaš dva susjeda: jedan se hvali kako je uspio posaditi dvije ruže više nego prošle godine, dok drugi pokušava skupiti novac da izgradi privatnu svemirsku stanicu. Altmanova opsesija s opskrbnim lancem i hardverskom moći pokazuje jednu jednostavnu istinu: bitka za AI neće se odlučiti na razini korisničkog sučelja ili čak kvalitete odgovora. Odlučit će se na razini pristupa računalnoj snazi, onoj ogromnoj, proždirućoj, skupljoj od BDP-a malih država snazi.
Anthropic se bori za pretplatnike, a OpenAI se bori za dominaciju nad samom infrastrukturom budućnosti. To je kao da se dva boksača bore, ali jedan gleda u suca dok drugi kupuje dvoranu u kojoj će se održati meč. Altman razumije da je prava moć u vlasništvu nad stolom za poker, a ne u kartama koje se dijele. I dok Claude privlači pažnju svojim pristojnim ponašanjem, Altman priprema teren za svijet u kojem će bez njegovih čipova — ili čipova koje on kontrolira — biti nemoguće uopće pokrenuti ozbiljan AI model.
U tom kontekstu, udvostručenje pretplata je slatka, gotovo naivna, mala pobjeda. Ali ne dajmo se zavarati — Anthropic nije neki mali underdog. To je kompanija s milijardama dolara iza sebe, s ozbiljnim ulagačima i još ozbiljnijim ambicijama. Njihova igra s brojkama nije znak slabosti; to je znak sofisticiranosti.
Oni ne prodaju proizvod; prodaju narativ. A narativ o stabilnom, etičkom, pouzdanom AI-ju koji raste izvan kontrole velikih igrača je upravo ono što određeni segment tržišta — i medija — želi čuti. To je priča o Davidu i Golijatu, samo što je i David na steroidima i ima hedge fund iza sebe. I svi glavni likovi u toj priči, od Altmana do Dario Amodeija, govore o opasnostima nezamislivo moćnog AI-ja s toliko samopouzdanja da bi posramili proroke, a istovremeno grade upravo tu moć brže nego što itko može regulirati.
To je najveći paradoks našeg vremena: ljudi koji najglasnije upozoravaju na opasnost su taj oni koji je najžešće ubrzavaju, jer je, naravno, njihova verzija opasnosti jedina koja će biti "sigurna". Sigurna za njihov profit, naravno. Pa, što nam onda ostaje od ove vijesti? Ostaje nam slika industrije u dubokom raskoraku između stvarnosti i propagande.
Ostaje nam činjenica da ljudi plaćaju za nešto što je prije dvije godine bilo besplatna znatiželja. Ostaje nam sumnja da se iza velikih brojeva kriju još veća pitanja. I ostaje nam jedan, vrlo jednostavan zaključak: u trci za umjetnu inteligenciju, pobjednik neće biti onaj s najpametnijim chatbotom, već onaj koji uspije uvjeriti najviše ljudi da bez njegovog chatbota ne mogu živjeti. Anthropic je, čini se, na dobrom putu. techcrunch.com
Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com Izvor: techcrunch.com
Zanima vas ovakva AI tehnologija?
RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.
Kontaktirajte nas →
Komentari