Četiri milijuna dolara za softver koji će ubrzati klinička ispitivanja — što zvuči kao najbolja...

Cori Clinical. AI platforma za dizajn kliničkih ispitivanja. Seed runda, četiri milijuna, vodi Breega, uz Enzo, Heartfelt, Together Ventures i Bynd. Sve redom imena koja zvuče kao da su nastala na dvodnevnom brainstormingu u coworking prostoru u Parizu, gdje je netko rekao "treba nam nešto toplo, nešto ljudski" i onda su svi klimnuli glavom i naručili još jedan oat latte. To je taj svijet. Imena fondova su postala dio proizvoda. Bynd. Bez samoglasnika. Jer samoglasnici su, očito, za fondove koji još uvijek vjeruju u Excel.

A problem koji Cori Clinical rješava je stvaran. Neću se praviti da nije. Klinička ispitivanja su, u prosjeku, najskuplji i najsporiji način da se dođe do odgovora koji bi se u nekim slučajevima mogao dobiti i jeftinije. Dizajn protokola, selekcija pacijenata, regrutacija, praćenje, statistička analiza — svaki od tih koraka ima desetljeća naslaga birokracije, regulatornih zahtjeva, i ljudske nesposobnosti da se dogovori jedna jedina definicija onoga što "uspjeh" znači. Ako AI može ubrzati taj dio, ako može smanjiti broj pacijenata koji se regrutiraju pa izgube u prvih šest tjedana, ako može predvidjeti koji protokol će pasti na etičkom povjerenstvu prije nego što se uopće preda — to je vrijedno. To je stvarno vrijedno.

Ali četiri milijuna dolara nije vrijedno toga. Četiri milijuna dolara je vrijedno pitch decka o tome.

I tu je cijela poanta. Ova industrija je odavno prestala investirati u rješenja. Investira u narative o rješenjima. Razlika je suptilna, ali je razlika između lijeka i reklame za lijek. Jedno te izliječi. Drugo ti uzme novac i ostavi te s listom nuspojava na kojima piše "moguća smrt, rijetko".

Pogledaj strukturu. Tvrtka se zove Cori Clinical. Platforma je AI. Runda je seed. Iznos je četiri milijuna. Investitori su fondovi s imenima koja zvuče kao da su ih generirali algoritmom za generiranje imena fondova. I sve to skupa, na kraju, treba riješiti problem koji je toliko star da je stariji od interneta, od računala, od same ideje da podatke možemo organizirati u tablicu. Klinička ispitivanja su se dizajnirala loše i prije nego što je postojao softver. Dizajnirat će se loše i nakon što softver postane savršen. Jer problem nije u softveru. Problem je u tome što je cijeli sustav napravljen tako da odgovornost bude raspoređena na toliko mjesta da je nitko zapravo ne snosi.

To nije problem koji se rješava seed rundom. To je problem koji se rješava generacijom. I to generacijom koja je spremna priznati da je pola onoga što radimo u kliničkim ispitivanjima — ritual, a ne znanost.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba četiri milijuna dolara i pet fondova da shvati ono što svaki statističar zna od 1970-ih — da loše postavljen protokol ne može spasiti nikakva analiza, koliko god bila brza? Ne možeš popraviti temelje tako što ćeš na krov stavit solarni panel. Možeš samo prodati priču da si energetski neovisan.

I sad, dio koji je zapravo zanimljiv. Nije Cori Clinical. Nije ni Breega. Nije ni Bynd, koliko god se trudili zvučati kao da su izašli iz švicarskog laboratorija za brendiranje. Zanimljivo je to što ova runda govori o stanju tržišta. Prije deset godina, četiri milijuna za seed u healthtechu bila je respektabilna svota. Danas je to gotovo pa sitniš. Danas se seed runde za AI startupe mjere u desecima milijuna, a Series A u stotinama. Četiri milijuna je, u tom kontekstu, izjava. Izjava koja kaže: "Nismo sigurni da ovo radi, ali ne košta nas puno da saznamo." To nije investicija. To je opcija. Financijska opcija na tuđu ideju.

I to je u redu. Tržište rizika funkcionira tako. Nego, pitanje je drugo. Ako ćemo već bacati milijune na optimizaciju kliničkih ispitivanja, zašto ne bacimo te iste milijune na optimizaciju onoga što dolazi prije kliničkih ispitivanja? Na osnovna istraživanja. Na laboratorije koji se raspadaju. Na doktorande koji odustaju jer ne mogu živjeti od stipendije. Na opremu koja je stara dvadeset godina jer je netko odlučio da je bolje kupiti još jedan sloj softvera nego zamijeniti mikroskop. Odgovor je jednostavan i neugodan: osnovna istraživanja ne daju exit. Ne daju povrat u sedam godina. Ne daju priču koju možeš prodati na sljedećem demo dayu. Softver na vrhu sustava daje. I zato ulažemo u softver na vrhu sustava.

To je kao da imaš bolesnika s upalom pluća, a ti mu prodaš aplikaciju za praćenje koraka. Tehnički, poboljšao si mu zdravstvenu njegu. Praktično, čovjek se guši.

Klinička ispitivanja su, u svojoj srži, sporazum između društva i znanosti. Društvo pristaje platiti, trpiti, čekati, i vjerovati. Znanost pristaje biti poštena, temeljita i transparentna. A onda u taj sporazum uđe industrija i kaže: "A možemo li mi malo ubrzati?" I društvo kaže da. Jer tko ne bi htio lijek brže? I tako se sporazum potiho prepiše, a nitko ne provjeri je li ono što smo dobili brže ujedno i ono što smo htjeli dobiti. Brže ne znači bolje. Brže znači brže. Ponekad brže znači da si preskočio korak. A u medicini, preskočeni korak ima ime. Zove se nuspojava.

I sad zamisli kako to izgleda iz perspektive investitora. Sjediš u sobi u Parizu ili Londonu ili Amsterdamu, gledaš pitch deck, i na njemu piše: "Smanjujemo vrijeme dizajna kliničkog ispitivanja za trideset posto." To zvuči fantastično. Trideset posto. To je brojka koja se sama prodaje. Nitko ne pita trideset posto čega. Nitko ne pita je li tih trideset posto došlo na račun kvalitete. Nitko ne pita koliko je ispitivanja propalo jer je dizajn bio brz, a pogrešan. Jer u tom trenutku nitko u sobi nije tu zbog pacijenata. Svi su tu zbog povrata. I to je u redu, dokle god se ne pretvaramo da je obrnuto.

A pretvaramo se. Cijela industrija se pretvara. Pitch deckovi imaju slajd o "misiji". Web stranice imaju sekciju "o nama" u kojoj piše kako vjerujemo u bolju budućnost zdravstva. Press releasevi imaju citate o "transformaciji". I nitko, ali baš nitko, ne kaže ono što je očito: ovo je posao. Ovo je način da se od tuđe bolesti napravi povrat na kapital. Ako to možeš izvesti tako da stvarno pomogneš, super. Ako ne, napraviš slajd o misiji i nastaviš dalje.

Trideset godina sam u tehnologiji. Vodio sam ISP u vrijeme kad je internet u Hrvatskoj bio egzotika, kad su serveri bili u ormaru u hodniku, a modem je zvučao kao da umire. Naučio sam jednu stvar: tehnologija nikad ne rješava ljudske probleme. Tehnologija ubrzava ljudske odluke. Ako su odluke dobre, ubrzanje je dobro. Ako su loše, ubrzanje znači da ćeš do lošeg ishoda doći brže. To je sve. Nema treće opcije. Ne postoji svijet u kojem alat sam po sebi čini ljude mudrijima. Postoji samo svijet u kojem alat čini ljude bržima. A brzina je neutralna. Kao i svaka druga neutralna stvar, koristi se u oba smjera.

Klinička ispitivanja su puna loših odluka. Puna su protokola koji su postavljeni zato što je netko negdje 2007. odlučio da se tako radi. Puna su endpointa koji su odabrani zato što su mjerljivi, a ne zato što su važni. Puna su pacijenata koji su regrutirani zato što su dostupni, a ne zato što su reprezentativni. Ako AI ubrza sve to, ubrzat će i loše odluke. I dobit ćemo više ispitivanja, brže, s istim postotkom smeća. To nije napredak. To je industrijalizacija greške.

Ali hej, četiri milijuna. Nije puno. Možda i uspiju. Možda Cori Clinical stvarno napravi nešto korisno. Ne znam. Ne mogu znati. Ono što znam je da obrazac koji vidim nije obrazac rješavanja problema. To je obrazac proizvodnje slojeva. Svaki novi sloj softvera na vrhu sustava izgleda kao napredak jer je nov, sjajan i ima lijep UI. Ali ispod tog sloja, sustav ostaje isti. Birokracija ostaje. Politika ostaje. Loši poticaji ostaju. Ljudi koji donose odluke iz pogrešnih razloga ostaju. Samo sada imaju brži alat da te odluke donesu.

I tako ćemo za pet godina imati klinička ispitivanja koja se dizajniraju u tjedan dana umjesto u mjesec dana, i ista pitanja o tome zašto pola njih ne daje rezultate koji se mogu ponoviti. Jer problem nikad nije bio u brzini dizajna. Problem je u tome što dizajniramo pogrešne stvari. A to se ne rješava seed rundom. To se rješava time da netko, negdje, konačno kaže: "Nećemo raditi još jedan sloj. Idemo popraviti temelje." Ali to nitko neće reći, jer temelji ne daju exit.

Četiri milijuna dolara. Pet fondova. Jedna platforma. Nula novih lijekova. Za sada.

Izvor: tech.eu