Pet milijuna dolara za čip koji čita moždane valove — dovoljno da startup izađe iz laboratorija...

MintNeuro, spinout Imperial Collegea iz Londona, upravo je zatvorio rundu od pet milijuna dolara. Cilj: skalirati proizvodnju specijaliziranih čipova za neuronske uređaje — od implantata do nosivih senzora. Zvuči kao znanstvena fantastika od prije dvadeset godina, a danas je to portfolio stavka u venture fondovima koji su do prošle godine ulagali u aplikacije za dostavu hrane. Tržište se preorijentiralo, i to brže nego što je itko stigao napisati due diligence.

Pet milijuna. U svijetu gdje jedno krilo zgrade u Kaliforniji košta više, pet milijuna je gotovo uvreda. To je iznos za koji OpenAI potroši struje u jednom popodnevu dok njegovi modeli sanjaju o tome kako bi bilo lijepo imati svijest. Ali u svijetu hardvera — pravog, fizičkog, onog koji se peče u litografiji i testira dok ne crkne — pet milijuna je kućni budžet. Dovoljno za prvi wafer. Nedovoljno za drugi ako prvi ne prođe.

I tu leži prva neugodna istina o cijeloj priči. Čipovi za mozak nisu softverski problem. Ne možeš ih popraviti u ponedjeljak ujutro pushanjem commita na produkciju. Ne možeš ih A/B testirati na pola korisnika i vidjeti koji broj klikova donosi više prihoda. Ako hardware ne radi, ne radi. Ako implantat ne radi unutar lubanje, ne radi ništa. Ako nosivi senzor lažno detektira epileptički napadaj, netko je popio lijek koji mu nije trebao. To je kategorija greške koja se ne ispravlja pull requestom.

Sjetim se devedesetih, kad smo u Kvarner Netu sastavljali servere iz dijelova koje je bilo nemoguće nabaviti u Hrvatskoj, i svaki je trebao raditi ili je cijela firma stajala. Nije bilo "rollbacka". Bilo je "jebote, sad ćemo ručno". Ta vrsta pritiska ne postoji u softverskom svijetu, i zato softverski ljudi ne razumiju hardveraše. Softveraš misli da je bug nešto što se riješi. Hardveraš zna da je bug nešto što te prati do gašenja firme.

Ali prava tema ovdje nije tehnologija. Prava tema je što se točno prodaje, i kome.

Neuronski implantati i nosivi senzori nisu nova ideja. Electrode u mozgu, EEG kacige, neurofeedback — to postoji od šezdesetih. Ono što je novo je ekonomija. Prije deset godina, startup koji se bavio čipovima za mozak bio je egzotična akademska vježba. Danas je to sektor u koji ulazi kapital jer je netko u nekoj prezentaciji napisao riječ "AI" pored riječi "neural" i investitori su se ukipili. Riječi "neural" i "neuron" prodaju isto kao "cloud" prije petnaest godina. Magija je u prefiksu.

Pitam se, naivno, naravno: ako je čip toliko pametan da čita moždane signale, zašto mu treba pet milijuna dolara i spinout iz Imperial Collegea da shvati da je ljudski mozak, za razliku od njegovog čipa, još uvijek jedini uređaj na tržištu koji radi na dvije čaše vina i osam sati sna?

Ozbiljno. Postoji razlog zašto se neurotech industrija dijeli na dva svijeta koja se mrze. Prvi svijet je medicinski — implantati za Parkinsonovu bolest, epilepsiju, teške paralize. Tu je regulacija brutalna, put do tržišta dugačak, ali smisao je jasan. Drugi svijet je "consumer wellness" — nosivi uređaji koji ti mjere "fokus", "opuštanje" i "kognitivni kapacitet", a zapravo mjere koliko se znojiš i koliko si miran. Prvi svijet spašava živote. Drugi svijet prodaje pretplatu.

MintNeuro, kao i svaki pametan startup, stoji točno između. Jezik im je medicinski, ambicija im je potrošačka. Implantati zvuče ozbiljno. Wearables zvuče skalabilno. Investitori vole oboje, jer prvo daje kredibilitet, a drugo daje brojke.

I tu počinje ono što me stvarno zanima — a to je pitanje vlasništva nad podatkom. Čip koji čita moždane valove nije kao čip koji čita puls. Puls je javna informacija. Moždani valovi, čak i oni najgrublji, EEG razine, nisu. Iz njih se može zaključiti je li osoba pospana, uznemirena, koncentrirana, možda čak i je li lagala ili je li pod stresom. To nije medicinski podatak. To je biometrijski otisak. I kao i svaki biometrijski otisak, jednom kad izađe iz glave, više se ne vraća.

GDPR, koji Europljani vole citirati kao da je Deset zapovijedi, ovdje je zakasnio kao i obično. Kategorija "neuralnih podataka" ne postoji u zakonu na način na koji postoji "genetski podatak". Zakonodavci su pisali regulativu za svijet u kojem su najosjetljiviji podatci bili otisci prstiju i šarenica oka. Nisu pisali za svijet u kojem nosiš uređaj koji bilježi tvoj unutarnji dijalog i šalje ga na server u Irskoj. Kad se to dogodi, a dogodit će se, reakcija će biti ista kao i uvijek — zakasnjela, panična, i napisana u žurbi od strane ljudi koji ne razumiju razliku između API-ja i aplikacije.

Pet milijuna dolara. To je iznos s kojim možeš napraviti prvi proizvod. Ne možeš napraviti prvi pravni okvir. Ne možeš napraviti prvi etički konsenzus. Ne možeš napraviti prvi odgovor na pitanje što se dogodi kad tvoj čip završi u uređaju koji koristi dvadeset milijuna ljudi i netko u marketingu odluči da bi bilo zgodno prodavati te podatke osiguravajućim društvima. Jer to će se dogoditi. Nije pitanje hoće li. Pitanje je samo u kojoj godini.

Postoji stara izreka u hardverskom svijetu: "Prvo napravi da radi. Onda napravi da radi dobro. Onda napravi da radi jeftino." MintNeuro je negdje između prvog i drugog. Pet milijuna je dovoljno za prvu fazu. Za drugu treba pedeset. Za treću — ili akvizicija od strane nekog diva koji ima i novac i odjel pravnih poslova, ili spora smrt u laboratoriju. To je put svakog hardverskog startupa koji nije izašao iz Y Combinatora s gotovim prototipom i pet ugovora s bolnicama.

A divovi čekaju. svaka velika tech kompanija ima odjel koji gleda neurotech i čeka da neki mali startup dokaže da tržište postoji, a onda ga kupi za iznos koji je manji od njihovog godišnjeg budžeta za kavu. To je model. To je uvijek bio model. Ne kupuj ideju — pusti nekog drugog da je razvije, pa kupi firmu kad je gotova.

I zato, kad čitam vijest o pet milijuna dolara, ne vidim pet milijuna. Vidim pozivnicu. Pozivnicu za velike igrače da pričekaju još dvije godine, da vide hoće li MintNeuro prijeći iz laboratorija u bolnicu, i onda da odluče. Ako prijeđe — kupnja. Ako ne prijeđe — zaborav. Startup je, u tom svjetlu, jeftin način da velika firma istraži teritorij bez da prlja svoje ruke.

I tako, dok se mi ovdje pitamo je li čitanje mozga etično, tržište već zna odgovor. Etično je onoliko koliko je profitabilno. Sve ostalo je pravna sitnica koju će netko drugi riješiti. Vjerojatno kasnije. Vjerojatno loše. Vjerojatno nakon što se prvi skandal dogodi.

Budućnost je stigla. Donijela je čip. Nije donijela uputstvo za upotrebu.

Izvor: tech.eu