Čovjek koji je umro 14.

Franklin Kuo. ALOHAnet. Zvuči kao ime nekog havajskog koktela, a ne kao temelj svega što danas zovemo mrežom. I to je cijela poanta. Ljudi koji su izmislili temelje na kojima počiva moderna civilizacija umiru tiho, u devedeset i prvoj, u osmrtnici od sto riječi na IEEE Spectrumu, dok dečki koji su izmislili aplikaciju za naručivanje sendviča imaju dokumentarce na Netflixu i knjige na aerodromskim policama. Koji kurac.

ALOHAnet je bio prvi sustav koji je pokazao da računala mogu razgovarati bežično, preko radio valova, dijeleći isti medij. Sve što danas radiš — od mobitela do Wi-Fi-ja do svemirske komunikacije — sjedi na idejama koje su Kuo i ekipa na Havajima sklepali krajem šezdesetih, s manje procesorske snage nego što danas ima tvoja perilica rublja. I to je ono što boli. Ne smrt čovjeka od devedeset i jedne — to je normalno. Boli činjenica da je taj čovjek umro, a da je njegov doprinos manje poznat od recepta za avokado toast.

Ethernet, na kojem se temelji cijeli internet kako ga poznajemo, direktni je potomak ALOHAnet-a. Metcalfe i Boggs su uzeli ono što su Kuo i kolege napravili s radio valovima i prebacili na kabel. Sve što je poslije došlo — TCP/IP, WWW, cloud, streaming, ova aplikacija na kojoj ti čitaš ovaj tekst — to su nadgradnje na nadgradnje na temelju koji je postavljen u jednoj sobi na Havajima, od strane ljudi koje povijest nije zapamtila jer nisu imali PR agenciju.

I tu dolazimo do stvari koja me jebeno nervira. Tehnološka industrija je postala stroj za proizvodnju mitova o ljudima koji su u pravom trenutku imali pravi pitch deck. Ne o ljudima koji su riješili problem. Narativ je važniji od supstance, brand od koda, osobnost od doprinosa. Dečko koji je napisao prvi protokol za dijeljenje radio frekvencija dobije osmrtnicu od tri odlomka. Dečko koji je pokušao prodati sok od naranče u Silicijskoj dolini dobije knjigu, podcast i govornu turneju. To nije greška sustava. To JE sustav.

Sjetim se vlastitih početaka, devedeset šeste, kad sam postavljao Kvarner Net. Tada se znalo tko je što napravio. Znao si koji je čovjek u Rijeci znao konfigurirati Cisco router, znao si ko je pisao Perl skripte za naplatu, znao si ko je držao server u ormaru u svojoj sobi. Nije bilo LinkedIna, nije bilo "thought leadershipa", nije bilo threadova o produktivnosti. Bilo je ljudi koji su znali stvari i ljudi koji nisu. I to se vidjelo po tome je li mreža radila u ponedjeljak ujutro, a ne po tome koliko lajkova imaš.

Danas je obrnuto. Danas je najveći tehnološki um desetljeća onaj koji najglasnije priča o tome kako će promijeniti svijet, a najmanje ga mijenja. Ljudi koji su stvarno promijenili svijet — Kuo, Cerf, Kahn, Metcalfe, Berners-Lee — uglavnom su tihi, nose naočale, objavljuju radove na konferencijama na koje nitko ne dolazi, i umiru u tišini. Ljudi koji nisu promijenili ništa, a prodali su priču o promjeni, voze Lamborghinije i drže keynoteove u Areni.

Ako je AI toliko pametan, zašto još uvijek ne zna objasniti ljudima razliku između nekoga tko je izumio protokol i nekoga tko je izumio način da ti naplati pretplatu za isti taj protokol?

Eto to. To je cijela priča. Kuo je izumio način da podatci putuju zrakom. Dečki u Silicijskoj dolini su izumili način da ti naplate putovanje podataka koje je Kuo učinio besplatnim. Jedan je umro s osmrtnicom od sto riječi, drugi drže TED talkove o demokratizaciji pristupa. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Postoji nešto dublje u tome, nešto što se proteže kroz cijelu povijest tehnologije i što svaka generacija ponovno otkrije kao da je prvi put vidi. Inovacija je kolektivni čin, ali priča o inovaciji je individualistički žanr. Nikad ne slaviš tim, slaviš genija. Nikad ne slaviš infrastrukturu, slaviš proizvod. Nikad ne slaviš protokol, slaviš aplikaciju. A protokol je ono što ostaje. Aplikacija je ono što umre za pet godina i nitko se ne sjeća imena.

ALOHAnet je bio protokol. I zato je živ. Živ je u svakom paketu koji putuje između tvog mobitela i bazne stanice, u svakom handshakeu između dva uređaja koji se nikad nisu vidjeli, u svakom retransmisijskom algoritmu koji se bori s kolizijama na zajedničkom mediju. Sve to dugujemo čovjeku čije ime danas prvi put čuješ, a koji je umro prije nekoliko mjeseci u tišini koju su prekinuli samo IEEE i nekoliko nostalgičnih inženjera na Redditu.

S druge strane, aplikacija koju si jučer skinuo s App Storea, ona koja ti pomaže da pronađeš najbolji burger u kvartu, ima veću medijsku pokrivenost od cijelog ALOHAnet projekta u pedeset godina. To je ono što trebaš shvatiti. Ne kao kritiku aplikacije — nego kao kritiku nas. Nas koji smo pristali na to da je vidljivost isto što i vrijednost. Da je glasnoća isto što i istina. Da je osobnost isto što i doprinos.

Kuo nije imao osobnost. Imao je problem. Problem je bio: kako natjerati računala na različitim otocima da razgovaraju bez kabela. Riješio ga je. Objavio rezultate. Nastavio dalje. Nije otvorio podcast. Nije napisao knjigu "Kako sam povezao Havaje". Nije držao masterclass. Nije prodavao tečajeve. Nije imao exit. Nije imao Series A. Nije imao ništa od onoga što danas definira "uspieh" u tehnologiji. Imao je rješenje. I to je bilo dovoljno.

A danas? Danas imamo generaciju koja je naučila da je rješenje manje važno od priče o rješenju. Da je kod manje važan od pitcha. Da je proizvod manje važan od narativa. I onda se čudimo kad nam dođe firma koja je potrošila dvije milijarde dolara na marketing, a nema proizvod koji radi. Pa naravno da nema. Marketing je postao proizvod. Priča je postala supstanca. A ljudi koji su stvarno nešto napravili — oni su u osmrtnicama od sto riječi.

Nije to ništa novo, reći će netko. Uvijek je bilo tako. Tesla je umro u siromaštvu, Turing je bio kemijski kastriran, van Gogh je prodao jednu sliku za života. Da, istina. Ali to ne znači da je u redu. To znači da je to uzorak koji se ponavlja toliko dosljedno da prestaje biti slučajnost i postaje struktura. Struktura koja nagrađuje one koji pričaju, a ne one koji rade. Struktura koja proizvodi mitove, a ne rješenja. Struktura koja je toliko duboko usađena u način na koji razmišljamo o tehnologiji da je više ne vidimo.

Kuo je umro u devedeset i prvoj. To znači da je rođen tridesetih, radio šezdesetih, umirovio se negdje kad su dečki iz Stanforda počeli prodavati prve search enginee. Proživio je cijelu evoluciju od mainframea do interneta, od bušenih kartica do broadbanda, od ALOHA protokola do Ethernet-a do Wi-Fi-ja do 5G-a. I vidio je kako svijet koji je pomogao stvoriti zaboravlja njegovo ime dok istovremeno slavi ljude koji su na tom svijetu zaradili milijarde prodajući pristup istom tom svijetu.

To nije tužno. To je smiješno. Ako te to ne nasmije, onda nisi shvatio poantu. A poanta je da smo izgradili civilizaciju koja počiva na temeljima koje su postavili ljudi čija imena ne znamo, a na vrhu te civilizacije stoje ljudi čija imena ne možemo izbjeći. To je kao da je katedrala sagrađena od kamena koji je netko izvadio iz kamenoloma, a na oltaru stoji kip kipara koji je samo rekao kako bi katedrala mogla izgledati.

I tako će ostati. Dok god postoji tehnologija, postojat će i ovaj jaz između onih koji je stvaraju i onih koji je prodaju. I dok god postoji taj jaz, postojat će i ljudi poput Kua, koji rade u tišini, objavljuju u opskurnim časopisima, i umiru bez da ih itko primijeti. A onda, jednom u pedeset godina, netko napiše osmrtnicu od sto riječi i svi se na trenutak sjete da je internet postojao i prije nego što ga je neki dečko u vesti "učinio dostupnim".

Idući put kad ti Wi-Fi ne radi i psuješ router, sjeti se da je taj router potomak ideje koju je čovjek smislio na Havajima, u vrijeme kad je internet bio pet računala spojenih žicom, i da je taj čovjek umro u tišini dok smo mi raspravljali o tome je li neki AI model dovoljno pametan da napiše tweet. Nije. I neće biti. Jer da je pametan, znao bi čije ime treba prvo napisati u osmrtnici.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. A potpis na računu je nečitljiv, kao i obično.

Izvor: spectrum.ieee.org