Pedeset milijardi eura cijena je koju je Europa platila za energiju u jednoj sezoni, a za taj novac...

Tech lideri su sad izašli s prijedlogom da se četvrtina europskog proračuna usmjeri na energiju i digitalnu budućnost. Zvuči ambiciozno. Zvuči kao da su konačno shvatili da Europa ne može biti relevantna ako joj struja dolazi iz zemalja koje sutra mogu okrenuti ventil. Ali kad zagrebeš ispod naslova, vidiš istu staru pjesmu: industrija traži novac, političari klimaju glavom, a porezni obveznik plaća svirku.

Nije problem u tome što je ideja loša. Problem je u tome što je ideja stara trideset godina. Svakih pet godina netko u Bruxellesu otkrije da Europa zaostaje u poluvodičima, u oblaku, u baterijama, u AI-u, u fotonici, u kvantnom nečemu. Onda se napiše strategija, otvori fond, podijeli novac, i za pet godina otkrije da zaostajemo još više. Ponavljanje je majka znanja, ali i majka amnezije.

Uzmimo samo energetiku. Europa je u posljednjih dvadeset godina zatvorila nuklearke, uvezla plin iz zemlje koja ga koristi kao političko oružje, i onda se iznenadila kad je cijena struje postala varijabla u tuđoj ratnoj sobi. Njemačka je ugasila svoje zadnje reaktore 2023. i istovremeno kupovala struju od Francuske koja je proizvodi u reaktorima. To nije energetska politika. To je energetska religija. I kao svaka religija, ima svećenike, obrede i žrtve — samo što žrtve plaćaju račun u eurima.

Sad ti isti ljudi koji su desetljećima prodavali priču o jeftinoj zelenoj tranziciji dolaze s računom i traže još novca. Nije da nemaju pravo. Imaju. Ali imati pravo i imati rezultat su dvije različite stvari. Svaka ozbiljna država zna da energija nije tržišna kategorija kao što je tržište jabuka. Energija je infrastruktura. Infrastruktura je sigurnost. Sigurnost je politika. A politika, kad je vodiš loše dvadeset godina, ne popravlja se jednim proračunskim ciklusom.

Digitalni dio priče je još gori. Europa ima regulativu koja je najbolja u svijetu. GDPR, AI Act, DMA, DSA — sve to zvuči kao da smo mi ti koji postavljaju pravila igre. Ali pravila bez igrača su samo papir. Od deset najvećih tech kompanija na svijetu, europska je nula. Od dvadeset najvećih, europska je nula. Od pedeset, možda jedna, i to ako računaš Ujedinjeno Kraljevstvo koje više nije u Uniji. Reguliraš tuđe kompanije, a nemaš svoje. To nije pozicija moći. To je pozicija carinika koji naplaćuje cestu koju je netko drugi izgradio.

Ovdje je pravo pitanje: koji kurac radimo s tim novcem? Jer četvrtina proračuna nije mala stvar. To su stotine milijardi eura. Ako taj novac ide u subvencije za tvornice baterija koje će otvoriti u Poljskoj, zaposliti dvije tisuće ljudi i zatvoriti za šest godina kad Kinezi spuste cijenu litija za trideset posto, onda smo opet platili skupu lekciju. Ako ide u istraživanje i razvoj, u fakultete, u laboratorije, u ljude koji znaju raditi, onda možda nešto i bude. Ali povijest europskih fondova uči nas da većina novca završi u konzultantskim firmama, u powerpoint prezentacijama i u onome što moj stari kolega s Kvarner Neta zove "izvještajna industrija". Ljudi koji pišu izvještaje o tome kako će drugi ljudi nešto napraviti.

Postoji i dublji problem. Europa ne zaostaje zbog novca. Europa zaostaje zbog kulture. U Silicijskoj dolini, ako propadneš, dobiješ drugu rundu. U Europi, ako propadneš, dobiješ stigmu. Ako napraviš nešto brzo i prljavo, dobiješ regulatora za vrat. Ako napraviš nešto sporo i sigurno, dobiješ subvenciju i nikad ne rasteš. Naš startup ekosustav nije loš zbog manjka talenata. Naš startup ekosustav je loš zbog manjka tolerancije na neuspjeh. Talenti odlaze u Ameriku jer tamo neuspjeh nije kraj karijere, nego dio biografije.

Sjetimo se samo koliko je europskih AI firmi kupila američka konkurencija u posljednje tri godine. Broj je veći od nule, i to je dovoljno da ne bude smiješno. DeepMind je bio britanski. Kupio ga je Google. Mistral je francuski, i pitanje je dana kad će ga netko od velikih poželjeti. Europa proizvodi kompanije koje su odlične u tome da budu kupljene. To nije digitalna suverenost. To je digitalna izloženost vitrini.

Ako četvrtina proračuna treba ići u energiju i digitalno, onda neka ide. Ali neka ide s uvjetima koji neće biti ispunjeni za dvije godine, nego za dvadeset. Neka ide u obrazovanje ljudi koji znaju raditi s hardverom, s čipovima, s mrežama, s kodom. Neka ide u fakultete koji danas školuju ljude za poslove koji više ne postoje, a ne znaju školovati ljude za poslove koji postoje. Neka ide u osnovne škole, gdje se uči logika, a ne u srednje škole gdje se uči kako ispuniti obrazac za EU fond.

I neka ide u energetsku sigurnost koja neće biti temeljena na dobrom vremenu i dobrim namjerama. Sunce ne sja noću. Vjetar ne puše uvijek. Baterije ne drže tjedan dana. Ako Europa ne može priznati te tri činjenice bez ideološkog napadaja, onda nema nikakvog proračuna koji će to popraviti. Nuklearke postoje. Hidroelektrane postoje. Termoelektrane postoje. Sve postoje. Samo ih treba racionalno koristiti, a ne pretvarati energetsku politiku u moralni cirkus.

Ako je AI toliko pametan da riješi energetsku krizu, zašto mu treba četvrtina europskog proračuna i pet godina da nauči razliku između potrošnje i proizvodnje? Možda zato što AI ne rješava probleme. AI rješava zadatke. A problem europske energetike nije zadatak. To je odluka. I tu odluku nitko ne želi donijeti jer svaka odluka ima gubitnike, a gubitnici glasaju.

Tech lideri traže novac. To je kao da mačka traži mlijeko. Naravno da traži. Ne znači da je to rješenje. Znači da je to njihov posao. Njihov posao je rast njihovih kompanija. Ako pritom raste i Europa, super. Ako ne, super za njih, jer oni će ionako imati pristup tržištu koje je veće od europskog. Zato je pitanje kome vjerujemo kad nam netko kaže da treba više novca. Vjerujemo li industriji koja ima interes, ili državi koja ima mandat, ili građanima koji imaju račun? Kad se ta tri interesa ne poklope, obično izgubi onaj koji ima najmanje lobista.

Europa ima priliku. Ima ljude, ima tržište, ima novac, ima pravni okvir koji je drugima uzor. Ima sve. Samo nema brzinu. I nema hrabrost. Ako četvrtina proračuna ode u energiju i digitalno bez toga dvoje, potrošit ćemo stotine milijardi eura da bismo za pet godina otkrili da smo opet na istom mjestu, s istim problemima i s novim izvještajem koji objašnjava zašto nije uspjelo. To je jedina industrija u Europi koja raste bez subvencija — industrija objašnjavanja neuspjeha.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. I traži da ga potpišemo bez da pročitamo sitna slova.

Izvor: tech.eu