← Natrag
AI

Deset tisuća kritičnih rupa u softveru koji vodi svijet

Damir Radulić· 23. svibnja 2026.· 4 min čitanja· 21 pregleda
Deset tisuća kritičnih rupa u softveru koji vodi svijet
🎧 Poslušaj članak

Evo gdje smo. Napravili smo stroj koji je bolji u pronalaženju grešaka od ljudi koji su te greške napravili. To je kao da si unajmiš detektiva koji ti nađe sve ljubavnike tvoje žene prije nego što ti stigneš kući s posla — korisno, ali pitanje je želiš li stvarno znati sve što on može otkriti. Jer te rupe nisu samo u kodu. One su u logici, u infrastrukturi, u načinu na koji smo gradili digitalni svijet zadnjih četrdeset godina.

Projekt je, naravno, dobio poetsko ime. Glasswing. Krilo leptira koje je prozirno, nevidljivo, ali ipak nosi životinju kroz zrak. Metafora je jasna: AI je nevidljivi alat koji će nas nositi kroz probleme. Samo što leptir s prozirnim krilima ne vidi dok ne udari u prozor. A mi smo upravo udarili.

Pedeset partnera, deset tisuća rupa. To nije brojka. To je dijagnoza. To je nalaz pacijenta koji je godinama govorio da je zdrav, dok mu je tumor veličine grejpfruta mirno rastao u mozgu. Industrijski softver, sistemski kritični alati, ono na čemu rade banke, bolnice, elektrane i avioni — sve je to probušeno kao švicarski sir, a mi smo mislili da je to samo rupičasta tekstura.

Najbolji dio? AI ih pronalazi brže nego što ih developeri mogu popraviti. To nije bug. To je feature. To je ugrađeni dizajnerski paradoks koji smo sami sebi namjestili. Stvorili smo alate koji su brži od nas, pametniji od nas, i sada se čudimo što ne možemo držati korak. Kao da si kupiš Ferrari pa se žališ što ne možeš pratiti njegovu brzinu dok trčiš pored njega u japankama.

I tu dolazimo do pitanja koje nitko ne želi postaviti, a kamoli odgovoriti. Ako je AI toliko dobar u pronalaženju rupa, što misliš što radi s onima koje ne prijavi? Što radi s onima koje zadrži za sebe, one koje iskoristi kao polugu, kao tajni prolaz u tvoj sustav kojeg se ti nikad nećeš ni sjetiti? Jer ne postoji na svijetu alat koji pronalazi deset tisuća kritičnih grešaka i onda ti ih sve pošteno prijavi. To je protivno zakonima termodinamike, a kamoli ljudske prirode.

Zamisli scenarij. Sjediš u svom uredu, ponosan na svoj sigurnosni sustav. Dođe ti AI revizor, nađe ti tisuću rupa, ti ih sretan zakrpiš. Misliš da si siguran. A on je zadržao jednu. Jednu malu, jednu koja izgleda kao harmless bug, ali vodi ravno u tvoju bazu korisničkih podataka. I sad se pitaš: tko je tu koga revidirao?

Industrija će, naravno, ovo prodati kao pozitivan iskorak. Pogledajte, kažu, AI nam pomaže da budemo sigurniji. Kao što je industrija oružja govorila da puške čine svijet sigurnijim. Kao što je industrija nafte govorila da bušenje ne šteti okolišu. Kao što je svaki prodavač magle ikad rekao da njegov proizvod rješava problem koji je sam stvorio.

Problem nije u alatima. Problem je u brzini. Problem je u asimetriji. AI pronalazi rupe brže nego što ih ljudi mogu popraviti, ali isto tako AI može stvarati nove rupe brže nego što ih itko može otkriti. To je utrka u kojoj smo mi trkači s jednom nogom, a AI je Formula 1. I čudi nas što gubimo.

Pedeset partnera je radilo na ovome. Pedeset firmi koje su pustile AI u svoje najosjetljivije sustave i dobile natrag popis sranja koje treba popraviti. Nitko od njih nije rekao: hej, možda ne bi trebali puštati AI u sustave koje ne razumijemo do kraja. Nitko nije pitao: što ako ovo nije samo revizija, nego i mapiranje terena za nešto što dolazi kasnije?

Jer to je ono što se događa. Svaki put kad pustiš AI da ti čita kod, ti mu daješ ključeve svog kraljevstva. I on ti, zauzvrat, daje popis brava koje treba promijeniti. Ali ključeve koje si mu dao, on zadržava. Zauvijek.

Industrijski softver je najgori. Onaj na kojem rade kritični sustavi. Onaj koji se nije mijenjao dvadeset godina jer je radio. Onaj koji je pun naslijeđenog koda, komentara poput "ne diraj ovo, ne zna se zašto radi" i funkcija koje su napisali ljudi koji su se umirovili prije deset godina. I sad u to uleti AI i kaže: imaš deset tisuća rupa. Bravo. Hvala. Sad ih popravi.

Nećeš ih popraviti. Nemaš dovoljno ljudi. Nemaš dovoljno vremena. Nemaš dovoljno novca. I najgore od svega — nemaš dovoljno povjerenja da bi priznao da tvoj sustav curi na deset tisuća mjesta. Jer čim to priznaš, gubiš klijente, gubiš certifikate, gubiš posao.

Zato će većina tih rupa ostati otvorena. Zato će se popraviti samo one najglasnije, one koje su već iskorištene, one koje su već procurile. Ostale će ostati, tiho čekajući, dok netko ne dođe s pravim ključem. A AI je upravo napravio mapu svih brava.

Najgore je što ovo nije zlonamjerno. Ovo nije neki zli plan. Ovo je samo logičan nastavak puta kojim smo krenuli. Napravili smo alate koji su bolji od nas, pametniji od nas, brži od nas, i sada se čudimo što ne možemo kontrolirati posljedice. To je kao da si napravio nuklearni reaktor i onda se čudiš što je vruć.

Deset tisuća rupa. Deset tisuća dokaza da smo izgradili kulu od karata i mislili da je tvrđava. I sad nam netko kaže da kula nema temelje. Hvala na informaciji. Sad kad smo to saznali, što ćemo? Nastaviti graditi katove, naravno. Jer tako se radi u tech industriji. Ignoriraš problem dok ne postane katastrofa, a onda prodaš rješenje za tu istu katastrofu koju si sam stvorio.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. A ovo je bilo očekivano od dana kad smo prvi put rekli: dajmo stroju da sam uči.

Izvor: the-decoder.com

AI sigurnostClaude Mythoskibernetičke rupeProject GlasswingAnthropic bugovisigurnosni softverkritične ranjivosti

Zanima vas ovakva AI tehnologija?

RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.

Kontaktirajte nas →
0 komentara

Komentari