Dvije tisuće osamsto pedeset mjesta i devedeset devet programa

Dvije tisuće osamsto pedeset mjesta za učenike koji ne znaju što će sa sobom i devedeset devet programa koje je netko izmislio u kabinetu dok je pio treću kavu tog jutra. Primorsko-goranska županija otvorila je upise za srednje škole, ponudila mjesta za sve osmaše i šest novih smjerova koji zvuče kao da ih je generirao ChatGPT na upit “smisli zanimanje koje će za pet godina biti potpuno besmisleno”. Kuharski tehničar. Tehničar nečega. I tako dalje.

Nije da je to loša stvar. Naprotiv — činjenica da netko uopće broji, planira i nudi alternative u sustavu koji već desetljećima funkcionira po principu “upiši gimnaziju pa ćemo vidjeti” je gotovo revolucionarna. Jer normalno stanje u hrvatskom obrazovanju je da se školarce tretira kao stoku koju treba preusmjeriti kroz koridor, a ne kao ljude koji bi možda htjeli raditi nešto što ih neće natjerati da svako jutro razmišljaju o tome koliko je do autobusne stanice.

Ali devedeset devet programa. Devedeset. Devet.

To je broj koji bi trebao zabrinuti svakoga tko je ikada sjedio u bilo kakvom odboru, vijeću ili radnoj skupini i gledao kako se stvaraju obrazovni programi. Jer devedeset devet programa ne znači devedeset devet stvarnih izbora. To znači devedeset devet varijanti iste stvari s drugačijim nazivom, devedeset devet načina da se opravda postojanje nastavničkog kadra i devedeset devet prilika da učenik odabere krivo i shvati to tek na trećoj godini kad shvati da “tehničar za logistiku” i “tehničar za distribuciju” uče istu stvar ali jedni imaju plavu majicu na praksi.

Postoji stara fora iz IT industrije koju sam čuo još devedesetih dok smo postavljali prve dial-up veze i uvjeravali ljude da internet nije prolazni hir: kad imaš previše opcija, čovjek ne odabere bolje — čovjek ne odabere ništa. Paradoks izbora nije filozofska vježba, nego svakodnevna stvarnost svakog tinejdžera koji dobije katalog od devedeset devet programa i pomisli “jebote, možda je najbolje da ostanem doma”.

I nemojte krivo shvatiti — nisam protiv izbora. Naprotiv, proveo sam trideset godina u industriji koja se temelji na tome da korisnik ima opcije i da sam odabire. Ali razlika između izbora i iluzije izbora je u tome što izbor dolazi s informacijom, a iluzija dolazi s brošurom. Devedeset devet programa bez devedeset devet kvalitetnih opisa što ćeš točno raditi, koliko ćeš zarađivati i ima li uopće tržište za to zanimanje — to nije izbor. To je katalog želja.

Šest novih programa. Kuharski tehničar. Tehničar za nešto. I još četiri koja su vjerojatno nastala tako što je netko rekao “trebamo nešto moderno” pa su dodali “digitalni” ispred starog naziva. U svijetu u kojem se zanimanja mijenjaju brže nego što fakulteti uspiju promijeniti nastavni plan, uvođenje novih programa je kao lijepljenje flastera na otvoreni prijelom. Dobra namjera, loša izvedba.

Jer ono što školarcima zapravo treba nije devedeset devet programa. Trebaju im tri stvari: prvo, znanje koje će im vrijediti za pet godina, a ne za pet mjeseci. Drugo, vještine koje neće zastarjeti dok diplomiraju. I treće, netko tko će im iskreno reći da tržište rada ne mari za tvoje snove, nego za tvoje kompetencije.

A to je problem koji brošure ne rješavaju. Ni devedeset devet ih ne rješava.

S druge strane, činjenica da je broj mjesta dovoljan za sve osmaše je dobra vijest koja ne smije biti ignorirana. U zemlji u kojoj se školske karte često pišu po principu “stane koliko stane”, imati višak mjesta je luksuz koji si ne smijemo dopustiti da protratimo. Ali višak mjesta bez vizije kamo ta mjesta vode je kao imati puno autobusa bez karte. Sjedit ćeš, ali nećeš stići nikamo.

Šest novih programa. Kuharski tehničar je možda i najbolja stvar u cijeloj priči. Jer kuhar je zanimanje koje neće nestati ni kad AI bude pisao tvoje porezne prijave i vozio tvoju djecu u školu. Ljudi će uvijek jesti. I uvijek će htjeti jesti dobro. Kuharski tehničar je jedan od rijetkih programa koji ima smisla u svijetu koji juri prema automatizaciji svega i svačega. Jer ne možeš automatizirati dobar tanjur pašte s tartufima. Možeš, ali neće imati dušu.

A duša je ono što nedostaje cijelom sustavu.

Devedeset devet programa, dvije tisuće osamsto pedeset mjesta, šest novih smjerova — sve su to brojke koje bi trebale ulijevati povjerenje. Ali povjerenje se ne gradi na brojkama. Povjerenje se gradi na rezultatima. Na tome da pet godina nakon što završiš kuharskog tehničara, imaš posao, plaću i osjećaj da nisi izgubio vrijeme. Na tome da devedeset deveti program nije bio bacanje novca nego investicija u ljude koji će sutra plaćati mirovine onima koji su danas smislili tih devedeset devet programa.

Ako moraš objasniti zašto su ti programi dobri, vjerojatno nisu. Ako moraš uvjeravati ljude da je devedeset devet izbora bolje od pet dobrih, vjerojatno prodaješ maglu. I to je, na kraju, jedino što trebamo zapamtiti dok gledamo brošure i tablice s upisnim mjestima: broj programa nije isto što i kvaliteta obrazovanja. Nikad nije bio. I nikad neće biti.

Izvor: fiuman.hr