Električni auto nije bio proizvod. Bio je mamac.

To je najstarija prijevara u startup svijetu, starija od same riječi startup — napravi nešto lijepo, stavi to na naslovnicu, a onda prodaj nešto sasvim drugo ljudima koji ne gledaju što potpisuju. Godine 2003., kad je jedan od suosnivača Tesle zaključio da je vrijeme za skupljanje novca od investitora, shvatio je da mu za to treba auto. Ne tvornica. Ne profitabilnost. Ne proizvodna linija. Auto. Jedan. Crveni, po mogućnosti, jer crvena na fotografiji izgleda kao brzina, a brzina izgleda kao budućnost.

I tako je nastao jedan od najpoznatijih električnih automobila koje nitko nikad nije mogao kupiti. Prototip. Rekvizit. Reklamni pano na kotačima, sjedalo koje je koštalo više od prosječne hrvatske godišnje plaće, i baterija sastavljena od nekoliko tisuća malih ćelija koje su izgledale kao da ih je netko posložio po receptu za baklavu. Investitori su dolazili, gledali, dizali obrve, izgovarali ono magično "how fast does it go", i pisali čekove. Nitko nije pitao gdje je tvornica. Tvornica je bila detalj. Tvornica je bila za kasnije.

I to je, jebeno, funkcioniralo.

Postoji razlog zašto je funkcioniralo, i taj razlog nema nikakve veze s tehnologijom. Ima veze s ljudskom psihologijom, s onim dijelom mozga koji je evoluirao da prepozna brzinu, sjaj i zvuk motora prije nego što prepozna Excel tablicu s jediničnom ekonomijom. Investitori nisu kupovali auto. Kupovali su osjećaj da su u sobi s budućnošću. A budućnost je, kao i obično, izgledala puno bolje na fotografiji nego u servisnoj knjižici.

Ono što je zanimljivo nije da je netko napravio prototip i lagao o njegovoj spremnosti. To rade svi. Ono što je zanimljivo je da je taj isti obrazac — napravi spektakl, odgodi proizvodnju, prodaj priču — postao industrijski standard. Danas ne postoji tech kompanija koja ne prolazi kroz istu fazu. Fazu u kojoj proizvod postoji samo u demou, demo postoji samo u kontroliranim uvjetima, a kontrolirani uvjeti postoje samo u glavi osnivača i u slajdu broj sedam.

Električni auto je bio prvi veliki primjer, ali nije jedini. Svaki put kad danas gledaš prezentaciju autonomnog vozila koje "vozi bez vozača" na snimci iz Arizone u četiri sata ujutro po savršenom vremenu, gledaš istu stvar. Svaki put kad vidiš humanoidnog robota koji hoda po pozornici i maše, gledaš istu stvar. Svaki put kad vidiš AI agenta koji "samostalno obavlja zadatke" u petominutnom videu bez rezova, gledaš istu stvar. Rekvizit. Mamac. Slajd broj sedam.

Razlika je samo u tome što je 2003. godine bilo teže lagati, jer nisi imao YouTube i nisi imao deset tisuća ljudi koji će ti u komentarima rastaviti svaki kadar. Danas je lakše lagati, ali je i lakše biti uhvaćen. To bi trebalo značiti da je ekosustav zdraviji. Ne znači. Znači samo da je laž sofisticiranija.

Postoji nešto gotovo dirljivo u tome kako investitori i dalje dolaze. Svaki put. S istom nadom. S istim novcem. S istim pitanjem "how fast does it go", samo što je danas pitanje "how many parameters" ili "what's your ARR" ili "who's your lead investor". Isti refleks, nova ambalaža. Mozak koji je evoluirao da prepozna brzinu i sjaj i dalje prepoznaje brzinu i sjaj. Samo što brzina danas nije 0-100, nego broj tokena u sekundi. Sjaj nije krom na braniku, nego gradient na logotipu.

I to je u redu. To je, zapravo, cijela poanta. Tehnološka industrija ne funkcionira zato što je racionalna. Funkcionira zato što je strastvena, iracionalna, i duboko ljudska u svojoj potrebi da vjeruje u nešto što još ne postoji. Ako bi svi čekali da proizvod bude gotov prije nego što ulože, nitko ne bi uložio ni u što. Rizik je motor. Mamac je gorivo. Prototip je katalizator.

Ono što je opasno, međutim, nije mamac. Opasno je ono što se dogodi kad mamac postane proizvod. Kad kompanija koja je izgradila cijelu reputaciju na jednom lijepom autu shvati da sad mora izgraditi tvornicu, i lanac dobave, i servisnu mrežu, i odjele za korisničku podršku, i sve ono što je bilo "za kasnije" jer je u prezentaciji izgledalo kao fusnota. Tu nastaju problemi. Tu nastaju kašnjenja. Tu nastaju cijene koje nitko nije predvidio, i rokovi koji su bili optimistični u slajdu broj tri, a postali nemogući u stvarnosti.

Električni auto je bio prvi. Nije bio zadnji. Svaka generacija ima svoj prototip, svoj mamac, svoj slajd broj sedam. Pitanje nije je li mamac laž. Pitanje je kad prestaje biti mamac i postaje proizvod. A odgovor na to pitanje, u devet od deset slučajeva, jest: nikad. Mamac ostaje mamac. Proizvod dolazi od nekog drugog, obično manjeg, obično dosadnijeg, obično onog kojeg nitko nije pozvao na pozornicu.

I tako svaki ciklus završi na isti način. Spektakl se potroši. Novac se potroši. Prototip završi u muzeju ili u garaži nekog kolekcionara. A industrija nauči istu lekciju koju je naučila prošli put, i koju će zaboraviti do sljedećeg ciklusa: da se najbolje priče prodaju na početku, a najbolji proizvodi dolaze na kraju, i da između ta dva trenutka postoji pustinja koju nitko ne želi prijeći pješice.

Taj crveni auto iz 2003. nije bio auto. Bio je karika u lancu, jedna od mnogih, u beskonačnom nizu lijepih obećanja koja drže industriju na životu. I to je, na kraju, sve što treba znati o tome kako se gradi budućnost. Ne gradi se. Prodaje se. A onda se, ako imaš sreće, i izgradi. Obično bez tebe.

Izvor: spectrum.ieee.org