EU ministri financija raspravljaju o AI modelu kojem nemaju pristup

Pedeset milijardi dolara, pet godina razvoja i najveći superračunalni cluster na planeti — a sve to da bi grupa ljudi koji odlučuju o novcu kontinenta raspravljala o tehnologiji koju nikad nisu vidjeli, dotaknuli ili testirali. To nije satira. To je ponedjeljak u Bruxellesu.

Eurozona ima problem s percepcijom stvarnosti, i to nije nova dijagnoza. Kad ministri financija sjednu za stol raspravljati o modelu umjetne inteligencije koji je američki Pentagon označio kao pitanje nacionalne sigurnosti, a kojem ni jedna vlada u Europskoj uniji nema pristup, pacijent je već odavno u fazi gdje mu treba hitna intervencija, ali mu obitelj i dalje vjeruje da je samo preumoran. Simptomi su klasični: donošenje odluka o tehnologiji na temelju PowerPoint prezentacija, press releasesa i obećanja koja mirišu na istu onu vrstu optimizma s kojom su ljudi 1999. ulagali u Pets.com.

Mythos je, prema svemu što je poznato javnosti, model koji radi nešto što nitko zapravo ne razumije do kraja, uključujući ljude koji su ga napravili. To nije kritika — to je standardno stanje stvari u industriji koja je prije pet godina mislila da su transformeri samo roboti koji se mijenjaju u kamione. Ali evo gdje postaje doista jebeno zanimljivo: američka vlada je ovaj model već stavila pod svoj kišobran nacionalne sigurnosti. To znači da ga tretira kao strateški resurs, kao uranij ili satelitske snimke ili popis ljudi koji su ikad rekli nešto lijepo o Kini na Twitteru.

I sad dolaze europski ministri financija. Sastaju se. Razgovaraju. Donose zaključke. A model kojeg se ti zaključci tiču — on je u sobi kao duh. Prisutan, ali nedodirljiv. Koji kurac točno misle regulirati? Ako ne mogu vidjeti kako model donosi odluke, ako ne mogu testirati njegove granice, ako ne mogu čak ni potvrditi da radi ono što proizvođač tvrdi — onda oni ne raspravljaju o tehnologiji. Oni raspravljaju o vjeri.

I tu dolazimo do pravog problema. Europa je uvijek bila dobra u pisanju pravila za stvari koje ne razumije. GDPR je napisan za svijet u kojem podatci putuju od točke A do točke B, a ne za svijet u kojem modeli generiraju podatke koji izgledaju kao da su došli od točke A, ali zapravo su izmišljeni u točki C na temelju vjerojatnosti da će točka A reći nešto slično. AI Act je zakon koji regulira modele na temelju njihove snage, ali snaga se mjeri u FLOPS-ovima, a FLOPS-ovi ne govore ništa o tome hoće li model preporučiti da digneš kredit za kripto ili da prodaš jetru na crnom tržištu.

Problem nije u tome što ministri nešto ne znaju. Problem je u tome što su navikli donositi odluke na temelju informacija koje su im servirane, a u svijetu gdje je Mythos crna kutija koju čuvaju ljudi s Pentagon oznakama, servirane informacije su ono što vlasnik modela želi da znaju. To je kao da raspravljaš o sigurnosti zrakoplova s pilotom koji ti ne da da vidiš kokpit, ali ti uvjerava da je sve pod kontrolom jer ima certifikat koji je potpisao njegov brat.

Povijest nas uči da kad regulatori ne razumiju tehnologiju, događa se jedna od dvije stvari: ili je zabrane prije nego što je itko uspio shvatiti što radi, ili je puste da divlja dok ne napravi štetu koja se više ne može ignorirati. Europska unija je specijalist za prvi scenarij. Sjeti se samo koliko je trebalo da se shvati da internet nije samo napredni fax. Sjeti se koliko je trebalo da se shvati da cloud computing nije samo vanjski disk koji plaćaš mjesečno. Europa uvijek kasni, ali kad stigne, stigne s knjigom pravila debelom kao telefonski imenik Zagreba iz 1987.

Ali ovo je drugačije. Ovo nije pitanje hoće li Europa kasniti. Ovo je pitanje ima li Europa uopće ikakvu šansu utjecati na tehnologiju koja se razvija u zatvorenim laboratorijima koje čuvaju vojni ugovori. Mythos nije kao GPT koji možeš testirati na ChatGPT-u. Mythos je vjerojatno model koji se pokreće na hardveru koji košta kao mali grad i koji je dostupan samo entitetima koje je američka vlada odobrila. To nije alat. To je oružje. I ministri financija Europe sada raspravljaju o tome kako regulirati oružje kojeg nemaju, koje ne razumiju i koje je napravljeno u zemlji koja im neće dati ni pristup ni informacije.

I dok oni raspravljaju, negdje u Kaliforniji, ljudi koji su napravili model već su deset koraka ispred. Oni ne čekaju odluke Bruxellesa. Oni grade sljedeću verziju koja će biti još moćnija, još zatvorenija i još teže dostupna. A Europa će se opet naći u situaciji da donosi pravila za svijet koji više ne postoji, jer dok oni završe pisanje zakona, tehnologija je već odavno ušla u sljedeću fazu.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je jednostavno način na koji funkcionira odnos između tehnologije i regulative u svijetu gdje inovacija trči brže od birokracije. A birokracija, kao što znamo, nikad nije trčala ni za kim. Ona samo stoji na mjestu i piše obrasce dok svijet prolazi pokraj nje.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com