Google voli kad ga vole

Sto devedeset milijardi dolara. To je iznos koji je Alphabet odlučio utopiti u AI i cloud infrastrukturu do 2026. godine, a već sad najavljuju da će 2027. potrošiti "značajno više". Kad ti netko kaže da će potrošiti sto devedeset milijardi, pa zatim dodati "i još više" — to nije investicijska strategija. To je kockanje na crveno s tuđim parama, samo što je stol prekriven logotipom kompanije i PR spinom.

Ljudi "vole" AI Overviews. Tako kaže čovjek koji sjedi na vrhu te gomile novca. I ta ljubav ih navodno tjera da se vraćaju na pretraživanje češće nego ikad. Koji kurac bi drugo i rekao? Da kaže: "Ljudi mrze ovu stvar, ali nemamo pojma kako je ugasiti, a da ne izgubimo dvije trećine dioničara"? Naravno da neće. To je osnovna pravila korporativnog pripovijedanja: ako ne možeš popraviti proizvod, popravi priču o njemu.

A priča je, jebote, zanimljiva. Jer istovremeno, taj taj Google ti prodaje priču o "pomoćniku koji razumije kontekst" i "modelu koji donosi zaključke". Ali kad ga pitaš nešto ozbiljno — recimo, koji su simptomi rijetke bolesti ili kako popraviti vodovod kod kuće — dobiješ odgovor koji zvuči kao da ga je napisao student prve godine koji je cijelu noć učio za ispit iz predmeta koji nije upisao. Točan, ali površan. Siguran, ali bez dubine.

I tu dolazimo do dijagnoze. Pacijent se zove Google Search, a simptomi su jasni: kronični gubitak povjerenja s akutnim napadajima megalomanije. Dvadeset godina je bio jedini diler u kvartu — znao si da je skup, ali bar si znao da će ti dati ono što tražiš. Onda su došli novi klinci s boljom ponudom, i sad Google pokušava zadržati korisnike tako što im servira odgovore koje nisu tražili, na pitanja koja nisu postavili, s povjerenjem osobe koja nema pojma o čemu priča.

Pedeset milijardi godišnje na R&D, a najbolje što su smislili je — da ti daju odgovor prije nego što postaviš pitanje. To nije inovacija. To je anksioznost pretočena u kod.

Sjećam se devedesetih, kad smo postavljali prve dial-up veze u Rijeci. Ljudi su čekali pet minuta da se povežu, još pet da se učita stranica, i bili su sretni ako su dobili bilo kakav odgovor. Danas imaš model koji u sekundi generira tekst koji zvuči kao da ga je napisao čovjek, i ljudi su bijesni jer — nije točan. Ironija je toliko gusta da bi je mogao rezati nožem.

Jer problem nije u tehnologiji. Problem je u obećanjima. Google ti ne prodaje pretraživač. Prodaje ti iluziju da više ne moraš razmišljati. Da će netko drugi — neki model, neki algoritam, neki data centar vrijedan pola milijarde dolara — odraditi posao umjesto tebe. I to je primamljivo, naravno. Tko ne bi volio delegirati razmišljanje? Ali problem je što delegiranje razmišljanja ne funkcionira isto kao delegiranje pranja suđa. Kad daš nekome da opere suđe, dobiješ čisto suđe. Kad daš AI-ju da misli umjesto tebe, dobiješ ono što je netko drugi mislio prije tebe, upakirano u uvjerljiv ton.

A ljudi to "vole". Naravno da vole. Tko ne voli kad mu netko da brz, jednostavan odgovor koji ne zahtijeva trud? To je taj razlog zašto ljudi vole brzu hranu. Dok ne shvate da su pojeli pet tisuća kalorija i da im je loše. Isto je i s AI Overviews: dok ne shvatiš da je odgovor koji si dobio — pogrešan. Ili polovičan. Ili opasan.

Jer evo u čemu je caka: Google ne zarađuje na točnosti. Google zarađuje na pažnji. Što više korisnika ostane na stranici, što više upita pošalju, što više linkova kliknu — više novca. A AI Overviews su dizajnirani da te zadrže. Da ti daju dovoljno informacija da ostaneš, ali ne toliko da odeš. To je kočija koja vozi u krug po trgu — izgleda kao da ideš negdje, ali zapravo se vraćaš na isto mjesto.

I sad dolazi onaj dio koji je najzabavniji — ili najtužniji, ovisno kako gledaš. Google planira potrošiti još više. Značajno više. Jer očito, kad potrošiš sto devedeset milijardi i vidiš da ljudi "vole" tvoj proizvod, logičan zaključak je: treba nam još novca. Treba nam još infrastrukture. Treba nam još modela. Treba nam još svega.

To nije strategija. To je ovisnost. Ista ona ovisnost koja je dovela do toga da imamo data centre koji troše više struje nego cijele zemlje, da imamo modele koji za jedan trening potroše onoliko energije koliko prosječan čovjek u životu, i da imamo kompanije koje ulažu stotine milijardi u tehnologiju čiji poslovni model još uvijek nije jasan.

Ali hej, ljudi vole AI Overviews. Tako kaže čovjek koji je platio sto devedeset milijardi da bi to mogao reći. I tko smo mi da sumnjamo u ljubav koju je platio tako visokom cijenom?

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: the-decoder.com