Irsko superračunalo CASPIR: Nacionalni ponos ili skupi ventilator za AI groznicu

Pet milijuna eura za studiju izvedivosti — to je cijena koju Irska plaća da bi saznala hoće li joj superračunalo CASPIR, koje bi trebalo značajno unaprijediti nacionalni kapacitet visokoproizvodnih računala, uopće i trebati. Ne, ozbiljno, čitam tu vijest i pitam se — jesmo li toliko daleko odmakli da države sada ulažu milijune samo da bi potvrdile očigledno, da bi provjerile ima li smisla ulagati stotine milijuna u nešto što će, do trenutka kada se napokon pokrene, već biti tehnološki ekvivalent parnog stroja u doba kvantnih računala? To nije planiranje, to je ritualno samozavaravanje na razini nacije, proces u kojem se novac poreznih obveznika pretvara u PowerPoint prezentacije, a očekivanja u javno financirajući placebo za kolektivnu anksioznost od tehnološkog zaostatka.

CASPIR, skraćenica koja zvuči kao nešto iz špijunskog trilera, a zapravo znači "Collaborative All-Island SPMD Platform for Innovation and Research", trebao bi biti kruna irske digitalne strategije, oružje u globalnoj utrci za računalnom moći. Ali u toj utrci, Irska je kao trkač koji odlučuje kupiti najskuplje tenisice na svijetu — nakon što je utrka već počela, a svi ostali su već na drugom krugu. Ovaj je proces predvidiv, ova koreografija državnog ulaganja u tech koja se ponavlja od Slovenije do Švedske, a uvijek završi na taj način: s velikim novčanicama i malim rezultatima.

Prvo, formira se radna skupina s impresivnim akronimom. Zatim, dodijeli se nekoliko milijuna za "fazu 1", koja je u biti plaćeno dopuštenje za razmišljanje. Potom slijede mjeseci radionica, konsultacija i izvješća koja, u najboljem slučaju, zaključe da bi "bilo dobro imati tu stvar". I na kraju, ako se sretnu zvijezde i proračunski procijep, naruči se hardver koji je, u trenutku instalacije, već godinu dana zastario, jer se u međuvremenu Nvidia ili AMD pojavila s nečim novim što troši manje struje a daje dvostruko veću snagu.

Cijeli ciklus podsjeća na pacijenta koji konzumira sve veće količine lijekova samo da bi održao istu razinu bolova, umjesto da se upita je li možda sama bolest u njegovom pristupu liječenju. A o čemu se ovdje zapravo radi? Visokoproizvodno računanje (HPC) više nije luksuz za akademska istraživanja ili simulacije vremenskih prilika. To je infrastruktura.

Kao ceste, zračne luke ili električna mreža. Bez nje, moderna ekonomija — pogotovo ona koja se želi temeljiti na znanju, umjetnoj inteligenciji, farmaceutskoj i financijskoj analizi — jednostavno ne može funkcionirati. Problem je u tome što izgradnja i održavanje takve infrastrukture više nije igra za male države. To je utrka u kojoj se natječu supermoći i korporativni giganti, a ulog su stotine milijardi.

Kada Pat Gelsinger, čovjek koji je trebao spasiti Intel, najavi još jednu fabriku uz pomoć državnih sredstava iz CHIPS Acta, on ne gradi samo tvornicu — on gradi utrku u kojoj će Irska, sa svojim planiranim superračunalom, uvijek biti deset koraka iza. Gelsingerova obećanja o "Intel renesansi" zvučala su uvjerljivo dok je AMD tiho preuzimao tržište, a sada, dok Irska razmišlja o studiji izvedivosti, Nvidia već prodaje čipove koji troše struju kao mala država, a Jensen Huang ih prodaje kao da su sveti gral budućnosti. To je kao da načelnik Pičkovca planira asfaltirati cestu dok mu susjedni grad već gradi autocestu — tempo i razmjer su toliko drugačiji da je sama usporedba komična.

I tu dolazimo do srži problema: nacionalni ponos. Svaka država, pa tako i Irska, želi svoj digitalni trofej, svoj simbol da nije izostala iz povijesti. CASPIR nije samo alat, to je spomenik. Spomenik političkoj viziji, ministrima koji su ga mogli rezat na otvorenju, i nacionalnoj priči o tome kako smo mi, mali ali pametni, dio velike tehnološke priče.

Ali u ekonomiji koja je postala globalna i nemilosrdno učinkovita, takvi spomenici su izuzetno skupi. Troškovi nisu samo u nabavi hardvera — to je samo ulaznica. Pravi trošak je u struji (superračunala su proždrljiva čudovišta), hlađenju (potrebni su posebni objekti), stručnom kadru (kojeg svi lovi), i neprestanom nadogradnjama (jer tehnologija zastarijeva brže od miljeka). Država koja ulazi u ovaj posao ulazi u vječnu utrku, u obvezu da će svake dvije, tri godine izdvojiti još desetak milijuna samo da bi ostala na istoj startnoj liniji.

A sve to u vrijeme kada je najmoćniji alat — pristup računalnoj snazi u oblaku — dostupan na klik, uz pretplatu, od Amazona, Microsofta ili Googlea. Zašto onda graditi svoje? Zašto ne unajmiti? Odgovor je uvijek taj: suverenitet, sigurnost podataka, strateška neovisnost.

Plemeniti razlozi koji, u praksi, često završe kao opravdanje za skup, nefleksibilan i politički osjetljiv projekt koji više služi lokalnoj IT zajednici i akademicima nego što stvara stvarnu konkurentsku prednost. Onda se postavlja Cunk pitanje, ono naivno koje razotkriva apsurd: ako je cloud computing toliko dobar, jeftin i skalabilan — a svi od njega žive — zašto onda itko još uvijek gradi svoja superračunala? Zar to nije kao da gradiš svoju elektranu na ugljen dok ti susjed prodaje jeftinu, čistu solarnu energiju iz mreže?

Odgovor je, naravno, složen. Neke stvari, poput vojnih simulacija, istraživanja novih materijala ili analize osjetljivih genomskih podataka, zaista ne možeš ili ne smiješ staviti na tuđe servere u Virginiji. Ali veliki dio onoga što se danas naziva "istraživanjem" mogao bi se obaviti u oblaku. Strah od "vendor lock-ina", od toga da postaneš ovisan o Amazonu, je stvaran.

Ali zar nije bolje biti ovisan o kompaniji čiji je posao da bude pouzdana, nego o vlastitoj državnoj upravi koja mora svake godine pregovarati o proračunu za održavanje? To je izbor između dva zla, a Irska, kao i mnoge druge, odabire ono koje je skuplje, sporije, ali politički slavljenije — jer nitko ne reže vrpcu na otvaranju novog AWS računa u Dublinu. I tako se vrtimo u krug. CASPIR je samo još jedan simptom globalne groznice, panične potrebe da se nešto učini, bilo što, da se pokaže da se država bori, da ulaže u budućnost.

To je tehnološki ekvivalent kupovine zlatnih poluga u vrijeme inflacije — čin koji više govori o strahu nego o pameti. Dok Irska provodi svoju studiju, dok se sastaju radne skupine i pišu izvješća, tržište će se već pomaknuti. AI modeli koje CASPIR možda jednog dana treba trenirati već danas zahtijevaju arhitekture koje nitko nije predvidio prije godinu dana. Cijeli projekt je inherentno reakticija, pokušaj da se uhvati vlak koji je već prošao kroz stanicu.

A najtužnije od svega je što će, u najboljem slučaju, stvoriti nekoliko visokokvalificiranih radnih mjesta za ljude koji će ga održavati, dok će većina irskih startupa i istraživača i dalje koristiti AWS, jer je jednostavnije, brže i, na kraju krajeva, jeftinije. Nacionalni ponos je skup, a učinkovitost se ne prodaje na izborima. Dakle, što nam preostaje? Gledati kako se još jedna europska država upušta u skupi, časni pokušaj da dokaže da još može.

CASPIR će možda biti izgrađen, možda će neko vrijeme služiti svojoj svrsi, a onda će polako zastarjeti i postati financijski teret, dok će se o njemu pisati povijesne studije o važnosti strateškog ulaganja u tehnologiju. Cijeli proces je toliko predvidiv da bi ga mogli automatizirati — napisati AI model koji generira planove za nacionalna superračunala, s akronimima, fazama i proračunskim zahtjevima. Bilo bi jeftinije, brže i vjerojatno jednako učinkovito.

Ali to ne bismo napravili, zar ne? Jer onda ne bismo imali ceremoniju rezanja vrpce, niti bi ministri mogli stajati pored sjajne, bučne kutije i govoriti o budućnosti. A to, na kraju dana, možda i jest prava svrha cijele ove predstave. Budućnost je već ovdje. siliconrepublic.com

Izvor: siliconrepublic.com