Iskusni odvjetnik u slučaju Pavlek razotkrio veliki problem Hrvatske

Dvadeset i pet godina je dovoljno da dijete odraste, završi fakultet, počne raditi i shvati da mu je država u kojoj živi — kazino. Ne onaj u Las Vegasu gdje bar znaš koliki je house edge. Kazino u kojem su karte označene, krupje ti je bratić ministra, a izlazna vrata su zaključana s vanjske strane. U takav kazino je upao Vedran Pavlek, i evo ga — čovjek koji je dvije i pol decenije proveo u kazahstanskom zatvoru, a sad mu Hrvatska, koja bi mu po logici trebala biti matica spasa, šalje zahtjev za izručenjem koji je stigao s toliko kašnjenja da bi i puževi bili sramota.

Pacijent je hrvatsko pravosuđe, a simptomi su klasični. Kronična tromost s akutnim napadajima birokracije koja se manifestira kroz godine čekanja, izgubljene dokumente i procedure koje traju dulje od nekih brakova. Dijagnoza nije komplicirana — riječ je o sistemskoj disfunkciji gdje je svaki korak toliko spor da ga vidiš samo u time-lapsu, a svaka odluka dolazi s toliko zakašnjenja da je kontekst u kojem je donesena već odavno mrtav i pokopan. Preporučujem hitnu intervenciju realnosti, ali prognoza je loša — ima previše procedura da bi itko u sustavu rekao istinu.

Jer, gle čuda, država je već plaćala odštete u sličnim slučajevima. Nije ovo prvi put da hrvatska administracija zakasni, pogriješi ili jednostavno digne ruke od odgovornosti pa se nada da će problem nestati sam od sebe — kao što se nadaš da će se parking kazna izgubiti u pošti. Samo što ovdje nije riječ o stotinjak kuna. Riječ je o ljudskom životu, slobodi i pitanju koliko država vrijedi ako ne može zaštititi vlastitog građanina u inozemstvu, a kamoli ga vratiti kući kad stvari krenu po zlu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba nuklearka i pet godina da nauči ono što svaki odvjetnik zna od prve godine faksa — da sporost ubija pravdu? Postavite to pitanje bilo kojem algoritmu koji danas vodi pola svjetske infrastrukture i dobit ćete odgovor koji zvuči pametno, ali je zapravo samo lijepo upakirana glupost. Jer pravi problem nije u brzini obrade podataka. Pravi problem je u volji da se stvari riješe, a volja je nešto što ni jedan LLM ne može generirati iz svog trening seta.

Hrvatska je u ovoj priči pokazala sve što trebaš znati o odnosu države prema vlastitim ljudima. Dok se u Kazahstanu odvija pravni proces koji traje već pet godina nakon Pavlekovog izdržavanja kazne, hrvatsko Ministarstvo pravosuđa je tek sad poslalo zahtjev za izručenjem. Pet godina. To je duže od mandata prosječnog ministra. Duže od trajanja nekih startupa koje sam vidio da su se digli i srušili dok je ovaj čovjek čekao da mu domovina pošalje papir.

Naravno, uvijek postoji objašnjenje. Procedura, međunarodna pravna pomoć, diplomatske note, konzularni izvještaji, protokoli, rokovi, podzakonski akti — sve su to riječi koje zvuče važno i smiruju savjest onih koji su trebali reagirati prije, ali nisu. To je jezik sustava koji se brani od odgovornosti tako što se zaklanja iza vlastitih pravila, kao da su pravila svetinja koju ne smiješ prekršiti čak i kad znaš da nekoga osuđuješ na patnju.

Ako moraš objasniti zašto tvoj sustav nije prijevara, vjerojatno jest. Hrvatska već ima presude Europskog suda za ljudska prava gdje je proglašena krivom zbog sporosti pravosuđa i nepostupanja. Plaćene su odštete, izrečene su kritike, donesene su strategije reformi — i ništa se nije promijenilo. Ista država koja je platila odštete zbog sporosti pravosuđa, danas je opet spora u slučaju koji bi trebao biti prioritet broj jedan.

Pedeset milijardi dolara je iznos za koji bi u normalnom svijetu dobio funkcionalan pravni sustav, ali u Hrvatskoj ti to kupi još jednu strategiju reforme pravosuđa koja će se pisati sljedeće tri godine, usvajati sljedeće dvije, a provoditi — nikad. Jer provođenje reformi je teško, zahtijeva odluke, sukobe s interesnim skupinama i političku hrabrost koja je u ovoj zemlji rjeđa od poštenog automehaničara.

I tako smo opet tu gdje smo bili. Čovjek u kazahstanskom zatvoru, hrvatska administracija koja šalje papire s pet godina zakašnjenja, odvjetnici koji objašnjavaju očito, i javnost koja se nakratko uzbudi pa zaboravi do sljedećeg slučaja. Budućnost je stigla. Donijela je račun za još jednu propuštenu priliku da država pokaže da nije samo skup procedura, nego i skup ljudi koji su odgovorni jedni za druge.

Izvor: riportal.net.hr