Jensen Huang i bogocasti kompleks

Pedeset milijardi dolara je iznos koji su tehnološki direktori potrošili na kupnju vlastitog savjesti, a da im nitko nije rekao da je akcija bila rasprodana prije nego što su stigli do blagajne. Nvidia CEO Jensen Huang je prošlog tjedna izgovorio ono što svaki inženjer s više od deset godina iskustva zna, ali ne smije reći naglas jer bi mogao izgubiti posao, prijatelje i pristup besplatnom kavu u kantini: većina prognoza o gubicima poslova zbog umjetne inteligencije je čista, nefiltrirana, premium bullshit s certifikatom o autentičnosti.

Huang je, navodno, rekao da tech lideri pate od "bogocastog kompleksa" kad prognoziraju masovna otpuštanja zbog AI-ja. Što je, ako mene pitate, najljepši način da se kaže "prestanite srati djeci u glavu" bez da izgubite pristup poslovnom ručku s investitorima. Jer, gle čuda, kad netko tko prodaje alat za automatizaciju kaže da će svi ostati bez posla, on ne prodaje samo alat — on prodaje i strah. A strah je, u tech industriji, jedina roba koja nikad ne gubi na cijeni.

Pacijent pokazuje sve simptome akutne samodijagnoze s metastazama u korporativni marketing. Bolest se manifestira kroz simptome: neodoljivu potrebu da se svaki novi proizvod proglasi "egzistencijalnom prijetnjom čovječanstvu", potpunu nesposobnost razlikovanja između "ovo će promijeniti industriju" i "ovo će uništiti civilizaciju", te kroničnu upalu egocentričnog narativa. Prognoza je loša — pacijent ima previše novca da bi itko oko njega rekao istinu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba milijardu dolara infrastrukture, pet godina treniranja i snaga male države da nauči ono što svaki srednjoškolac s pristupom Wikipediji zna od prvog razreda — da ne vjeruješ svemu što pročitaš na internetu? Ali ne, mi smo u fazi gdje direktori kompanija koje prodaju čekiće objašnjavaju svijetu da će svi čavli nestati, i to s ozbiljnim licem kakvo bi pristajalo samo nekome tko objašnjava nuklearnu fiziku djeci u vrtiću.

Naravno, Huang ima i osobni interes u cijeloj priči — Nvidia prodaje alat koji omogućava AI, i njemu je u interesu da ljudi ne paničare i ne zabrane tehnologiju prije nego što on proda još jednu seriju GPU-ova. Ali to ne znači da nije u pravu. Kad je netko tko zarađuje na industriji dovoljno hrabar da kaže "ljudi, prestanite plašiti djecu", to je kao da je vlasnik mesnice rekao "meso nije jedina hrana na svijetu" — možda nije altruist, ali je barem iskren.

Tech industrija ima čudan odnos prema budućnosti. S jedne strane, prodaju nam viziju utopije gdje roboti rade sve, a ljudi se bave umjetnošću i jogom. S druge strane, prodaju nam viziju distopije gdje roboti rade sve, a ljudi umiru od gladi jer nemaju posao. Paradoks je, naravno, potpuno namjeran — strah prodaje isto koliko i nada, samo što strah ima bolji marketing. Jer kad ti netko kaže "doći će roboti i uzeti ti posao", ti ne pitaš za cijenu rješenja. Samo pružaš ruku i pitaš "koliko".

I tu dolazimo do problema s kojim se suočavaju svi koji su ikad pokušali objasniti tehnologiju ljudima koji je ne razumiju: kad prognoziraš katastrofu, nikad ne moraš dokazati da si u krivu. Ako se katastrofa ne dogodi, ti si heroj koji je spriječio najgore. Ako se dogodi, ti si prorok. To je win-win situacija za prodavače straha, i totalni gubitak za društvo koje na temelju tih prognoza donosi odluke.

Huang je, čini se, shvatio ono što većina njegovih kolega nije: najveća šteta koju AI može napraviti nije gubitak poslova — to će se ionako dogoditi, kao što se događalo sa svakom tehnološkom revolucijom od parnog stroja do interneta. Najveća šteta je gubitak nade. Kad mladim ljudima kažeš da nema smisla učiti programiranje jer će AI pisati kod umjesto njih, ti im ne prodaješ budućnost — ti im oduzimaš sadašnjost. I to s visine od 50.000 stopa, iz udobnosti privatnog aviona, dok pijuckaš single malt viski i objašnjavaš kako je "kreativna destrukcija" zapravo dobra stvar.

Jer, eto, kad si ti već na vrhu, destrukcija je samo riječ. Kad si na dnu, to je tvoj život.

Industrija koja prodaje alate za povećanje produktivnosti istovremeno prodaje narativ da će ta produktivnost uništiti sve — to je kao da prodaješ čekić i istovremeno objašnjavaš da će kuća pasti. Naravno, kuća neće pasti. Ljudi će se prilagoditi, kao što su se prilagođavali svaki put kad je netko izumio nešto novo. Ali prilagodba traje, boli i zahtijeva da se odrekneš starih navika. A to je puno teže prodati nego paniku.

Huang je, u suštini, rekao ono što bi svaki pošten inženjer trebao reći: "Alati su alati. Ljudi su ljudi. Prestanite miješati ta dva pojma." Ali naravno, to ne prodaje. Prodaje "AI će vas sve zamijeniti, osim mene, naravno, jer ja sam onaj koji prodaje alat koji vas zamjenjuje". To je kao da ti mesar kaže "krave su same krive što ih jedemo" — tehnički istinito, ali potpuno beskorisno kao objašnjenje svijeta.

Najbolji dio cijele priče je, naravno, ironija. taj ljudi koji prognoziraju masovna otpuštanja zbog AI-ja su taj ljudi koji su, prije deset godina, prognozirali da će blockchain promijeniti svijet, prije petnaest da će cloud sve riješiti, a prije dvadeset da će dot-com balon trajati zauvijek. Svi su bili u krivu. Ali to ih ne sprječava da opet budu u krivu, ovaj put s više samopouzdanja i boljom prezentacijom.

Jer u tech industriji, jedina stvar koja se uvijek isplati je biti u krivu s dovoljno autoriteta da nitko ne primijeti dok ne odeš na sljedeći posao.

Huang je, čini se, jedan od rijetkih koji je shvatio da je najbolji način da zadržiš posao u industriji koja prodaje budućnost da ne prodaješ apokalipsu. Apokalipsa se ne pretplaćuje. Apokalipsa ne kupuje nove GPU-ove svake dvije godine. Apokalipsa ne šalje djecu na fakultet da nauče programirati. Apokalipsa je loša za biznis, osim ako ne prodaješ lijekove protiv apokalipse.

A Nvidia prodaje GPU-ove. Koji su, eto, korisni i za AI i za igrice i za znanstvena istraživanja. I za razliku od prodavača straha, oni imaju proizvod koji stvarno radi.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. Svaka generacija misli da je ova tehnologija drugačija, da će ovaj put stvarno sve promijeniti, da je ovo kraj rada kakvog poznajemo. I svaki put, nakon deset godina, ljudi i dalje rade. Samo druge poslove. I druge alate. I druge strahove.

Huang je to shvatio. Pitanje je hoće li itko drugi.

Izvor: the-decoder.com