Kad AI sretne stvarni svijet, a stvarni svijet kaže "ne, hvala

Osamdesetdvogodišnja žena iz Kentuckyja odbija 26 milijuna dolara za svoju zemlju jer na njoj želi graditi data centar neka AI kompanija. Zamislite tu scenu na nekoj farmi u sred Amerike: predstavnik kompanije u Patagonia majici, s MacBookom na kojem je prezentacija vrijedna više od cijele županije, objašnjava kako će tu, između kukuruzišta i staje, nastati budućnost čovječanstva. A ona, nakon što je proživjela vjerojatno šest američkih recesija, tri rata i nebrojeno obećanja političara, jednostavno klimne glavom i kaže "ne".

To nije Luddizam, to je životno iskustvo koje je razvilo imunitet na maglu. je tech industrija, koja se voli prikazivati kao avangarda, toliko predvidiva u svojoj aroganciji — misli da se sve može kupiti, preinačiti, rezervirati, a da se nitko neće usprotiviti jer, eto, tko bi odbio 26 milijuna? Pa, netko tko zna da novac nije sve, a mir jest. To je razina samosvijesti koja bi posramila prosječnu kućnu mačku, ali za OpenAI, Metu i ostalu gospodu, to je samo tehnički prepreka koja se može riješiti lobiranjem za rezoniranje dodatnih 2000 hektara.

Jer, naravno, ako ti stara ne da svoju zemlju, jednostavno ćeš uzeti tuđu — logika je jasna kao dan, a krajnji cilj svet. Dok se ta ruralna drama odvija, u drugom krugu cirkusa zvanog "AI revolucija" događa se nešto jednako simptomatično. OpenAI privremeno gasi Sora, svoj alat za generiranje videa, dok Meta dobija po prstima od suda. Dva naizgled nepovezana događaja, a zapravo savršeno otkrivaju istu bolest — kronični nedostatak samokontrole i vjerovanje da su pravila za druge.

Sora je zatvoren jer, iznenadenje, ljudi su ga koristili za stvaranje lažnih, uvredljivih i štetnih sadržaja. Tko bi to mogao predvidjeti? Dajte ljudima moćan alat za stvaranje ultra-realističnih videa iz teksta, a da neće netko napraviti deepfake političara kako objašnjava teoriju ravne Zemlje ili još gore. To je kao da daš ključeve od Ferrarija tinejdžeru koji je tek položio vozački i onda se čudiš kad ga nađeš u živici.

Sam Altman, naš moderni PT Barnum s Harvarda, prodaje priču o odgovornom i sigurnom AI-u, ali struktura njegove kompanije govori drugačije — počeo je kao non-profit za dobrobit čovječanstva, prešao na capped profit, pa na for-profit, a sada traži trilijune dolara za čipove dok istovremeno gasi alate jer nije razmišljao o posljedicama. Altman prodaje spasenje, ali sitna slova kažu da spasenik mora potpisati ekskluzivni ugovor i odreći se prava na privatnost. A Sora je samo simptom — febrilna reakcija organizma koji je unio toksin prebrzo.

Meta, s druge strane, dobila je sudsku lekciju koja bi trebala zvučati kao uzbuna za cijelu industriju, ali zvučat će kao još jedan trošak na putu do metaversa. Sud je presudio da Meta ne može jednostavno kupiti ili pregaziti sve što joj treba za njegovu viziju budućnosti, posebno kada su u pitanju prava drugih kompanija na intelektualno vlasništvo. Zamislite tu scenu: Zuck u svojem bunkeru na Havajima, okružen hologramima, vjeruje da je zakon samo još jedan bug u sustavu koji treba patchati.

Meta i Ray-Ban su već pokazali kako se prodaje špijunski alat kao kul tehnologija — naočale koje snimaju sve oko tebe, a ti to dijelis na Instagramu jer eto, filteri su super. Ali sud je stvarni svijet, a u stvarnom svijetu postoje patenti, licencni ugovori i, čudo, posljedice. Meta je toliko navikla živjeti u svom digitalnom ekosistemu da je zaboravila da izvan njega postoje institucije koje ne mogu kontrolirati algoritmom.

To je kao da Gogo s Bulevarda odluči otpjevati cijeli set obrada The Beatlesa bez ikakvih autorskih prava i onda se čudi kad ga netko zaustavi — zabava je bila vrhunska, publika je bila oduševljena, ali, mulo, to se jednostavno ne radi. A onda imamo Elona Muska, čovjeka koji obećava Mars, a ne može isporučiti robotaxi. Dok se ovi mladići s OpenAIja i Meta muče sa stvarnim svijetom, Musk je zauzet prodajom magle o autonomnoj vožnji već osam godina. 2017.: "Full self-driving sljedeće godine." 2019.: "Milijun robotaxija do 2020." 2024.: još uvijek Level 2, a vlasnici Tesli plaćaju mjesečnu pretplatu za privilegiju da budu beta testeri na javnoj cesti.

Dok se stara iz Kentuckyja brine hoće li joj data centar uništiti mir, Muskovi kupci su de facto testni piloti u globalnom eksperimentu bez potpisanog pristanka. I što je najbolje od svega — svi to prihvaćaju jer je on "vizionar". Musk je PT Barnum s PayPal računom — cirkus je impresivan, lavovi se bore, a publika plaća ulaznicu, ali sve je to CGI, a prave životinje su negdje zatvorene i tužne. Njegov pristup stvarnom svijetu je još jednostavniji: ako ti se ne sviđa kako gradimo fabrike ili rudnike, jednostavno ćemo nazvati nekog ministra.

To je razina suptilnosti Jamesa Browna u najboljim danima — nema improvizacije, nema diskusije, samo napred. U sred ovog svega stoji Pat Gelsinger, čovjek koji je trebao spasiti Intel, a umjesto toga predsjedao je nad najvećim raspadom u povijesti poluvodiča. Dok Nvidia i AMD uzimaju sve veće komade tržišta za AI čipove, Gelsinger je govorio o "Intel renesansi" dok je AMD tiho preuzimao cijelo tržište — to je kao da najaviš renesansu dok ti kuća gori, a ti umjesto vatrogasaca zoveš slikare da oslikaju fasadu.

CHIPS Act je donio milijarde državnog novca, a Intel i dalje kasni s izgradnjom fabova i isporukom konkurentnih proizvoda. Dok se AI giganti svađaju sa staricama po Kentuckyju, prava bitka za budućnost — proizvodnja čipova — se odvija u potpunosti bez američke dominacije. Gelsingerov odgovor? Još više obećanja, još više powerpoint prezentacija.

Simptomi su jasni: povišeni P/E ratio, kronični nedostatak profita, i opsesivno ponavljanje riječi 'paradigm shift'. Što se onda događa kad AI infrastruktura, u svom bezumnom širenju, stvarno udari u stvarni svijet? Dogodi se ono što se uvijek dogodi kad ideologija susretne materiju — materija pobijedi. Možete imati najbolji algoritam na svijetu, najbrži GPU, najpametniji whitepaper, ali ne možete algoritmom uvjeriti čovjeka da mu ne treba mir, da mu ne treba čista voda, da mu ne treba sigurnost da mu netko neće diguci cijenu struje 300% jer se data centar hladio.

Ta žena u Kentuckyju nije odbila tehnologiju — odbila je aroganciju. Odnos tech industrije prema stvarnom svijetu je identičan odnosu načelnika Pičkovca prema svojim biračima: ima Mercedes, ima plan za fontanu, ali ne vidi da cesta nema asfalt, a škola nema grijanje. Razlika je samo u razmjerima: umjesto jednog sela, imamo cijele regije; umjesto jedne fontane, imamo data centre koji troše vodu kao mala država; umjesto jednog načelnika, imamo CEO-e koji lete privatnim avionom na klimatske konferencije.

Čekajte, ako je AI toliko pametan, zašto mu treba 600 milijardi dolara i cijela vodna rezerva jedne savezne države da nauči ono što moja baka u Voloskom zna od rođenja — da ne možeš graditi budućnost ako uništavaš sadašnjost? Pitanje zvuči glupo, ali razotkriva cijeli apsurd. Industrija koja govori o singularitetu i superinteligenciji ne može riješiti osnovne probleme ljudske koegzistencije: resurse, pristanak, održivost.

To je kao da Let 3 odsvira cijeli koncert besprijekorno, ali zaboravi da im je pojačalo uključeno u utičnicu. Energija je tu, performans je lud, ali na kraju ostaneš bez struje i u mraku. Završna dijagnoza, onda. AI revolucija je stigla na naša vrata, ali donijela je račun koji nitko od njezinih proroka nije planirao platiti — račun u obliku stvarne zemlje, stvarne vode, stvarne struje i, najvažnije, stvarnog pristanka ljudi koji na toj zemlji žive.

Možemo se pretvarati da je to samo još jedna prepreka koju će inženjeri riješiti, lobisti zaobići, a odvjetnici tužiti. Ali istina je jednostavnija i gorka: svaki sustav, ma kako virtualan bio, na kraju mora stati na tlo. A tlo, kao što pokazuje osamdesetdvogodišnja farmerka, ima svojstvo da ne prima bullshit. Budućnost je možda digitalna, ali njen temelj je vrlo, vrlo fizički — i vrlo, vrlo ljudski. techcrunch.com

Izvor: techcrunch.com