Kad lopov provali u stan drugog lopova, to nije pravda.

ShinyHunters su, ako je vjerovati onome što su sami objavili, provalili na stranicu za curenje podataka Clop ransomware bande. Ne na nečiji bankovni sustav, ne na bolnicu, ne na dobavljački lanac neke naftne kompanije. Nego na drugu kriminalnu organizaciju. Defaceali su Tor stranicu, ukrali, tvrde, podatke sa servera i privatne ključeve za svoju onion uslugu, i onda — vrhunac — zaprijetili da će iznuditi novac od iznuđivača. Ransomware protiv ransomwarea. Pas mater.

Sjedim za računalom, gledam tu vijest, i pokušavam se sjetiti je li ovo prvi put da vidim nešto slično. Nije. Ali je prvi put da je ovako čisto, ovako otvoreno, ovako bez ikakvog pretvaranja. Nema PR tima, nema spin doktora, nema "mi smo etički hakeri koji rade za opće dobro". Samo dvije grupe kriminalaca koje su se međusobno pojele, i jedna od njih sad drži drugu za jaja. To je, priznajem, nekakva vrsta poezije.

Ono što me zapravo zanima nije tko je koga. Zanima me što ovo govori o cijeloj industriji koja je izrasla oko straha. Jer ransomware nije više samo kriminal. Ransomware je biznis model. Ima svoje tržište, svoje dobavljače, svoje posrednike, svoje korisničke službe — da, stvarno, neke grupe imaju chat podršku za žrtve koje ne znaju kako platiti u bitcoinima. Ima svoje SLA-ove. Ima svoje cjenike. Ima svoje brendove. Clop je brend. ShinyHunters je brend. I sad jedan brend tuži drugi brend, samo bez odvjetnika i bez suda, na Tor adresi koju nitko ne može zatvoriti.

Ako je ovo kriminal, zašto izgleda točno kao Silicon Valley?

To je pitanje koje mi ne izlazi iz glave. Pogledajte strukturu. Imaš bandu koja se specijalizirala za jedan dio posla — ulazak u sustav, krađu podataka, postavljanje onoga što oni zovu "leak site" — to je njihov proizvod. Imaš drugu bandu koja se specijalizirala za drugi dio — ekstrakciju novca, pregovore, pritisak. Imaš podjelu rada. Imaš outsourcing. Imaš vertikalnu integraciju. Imaš, jebote, konkurenciju. I imaš, na kraju, trenutak kad jedan igrač odluči da je drugi igrač previše narastao i da ga treba pojesti. To nije ništa drugo nego ono što se događa u svakoj tehnološkoj industriji od 1995. naovamo. Samo što ovdje nema regulatora, nema antitrust tužbe, nema Kongresa koji poziva CEO-a na saslušanje. Ima samo Tor i privatni ključ koji je netko ukrao.

Sjetim se devedesetih, kad sam vodio Kvarner Net. Bilo je to vrijeme kad su ljudi još mislili da je internet demokratski prostor gdje će svi biti jednaki. Sjedili smo za serverima u Rijeci, konfigurirali DNS, i bilo nam je važno da stranica radi, da mail prolazi, da ljudi mogu komunicirati. Nije nam palo na pamet da će za trideset godina internet postati mjesto gdje kriminalne organizacije vode A/B testiranje na otmicama podataka. Ali eto, tu smo. I sad gledam dvije bande koje se međusobno hakiraju i pitam se — je li ovo kraj nečega ili početak nečega goreg?

Odgovor je: početak nečega goreg. Jer kad kriminalci počnu hakirati kriminalce, to znači da je tržište zasićeno. To znači da je ulazna barijera pala toliko nisko da svatko s malo znanja i puno drskosti može ući u igru. To znači da se pojavljuje novi sloj — meta-kriminal, kriminal nad kriminalom — i da će se za koju godinu pojaviti i treći sloj, i četvrti, dok na kraju ne dobijemo cijelu piramidu u kojoj više nitko ne zna tko koga iznuđuje i zašto.

Pacijent pokazuje sve simptome tržišnog kaosa. Dijagnoza: fragmentacija. Prognoza: neizvjesna, ali skupa.

Ono što je posebno gorko u cijeloj priči je činjenica da su prave žrtve — one koje su izgubile podatke, koje su platile otkupninu, koje su mjesecima živjele u strahu da će njihovi klijenti, pacijenti, korisnici saznati da im je sve procurilo — negdje daleko dolje u lancu. One nisu ni na čijem popisu prioriteta. Clop ih je iznuđivao, ShinyHunters ih je možda iznuđivao kasnije, i nitko od tih ljudi nije dobio ni email s isprikom, ni objašnjenje, ni povrat novca. Samo još jedan članak na Bleeping Computeru, još jedan redak u bazi podataka o curenjima, još jedan broj u statistici koju nitko ne čita.

A mediji? Mediji pišu o tome kako je "hacker hakirao hackere" jer to zvuči zabavno. I jest zabavno, priznajem. Ali ta zabava nas odvlači od pitanja koja bi trebala biti važna: zašto još uvijek, nakon trideset godina, imamo infrastrukturu koja se raspada pod prvim ozbiljnijim napadom? Zašto firme još uvijek drže podatke na serverima koje su postavili ljudi koji ne znaju razliku između backupa i sinkronizacije? Zašto je sigurnost i dalje nešto što se dodaje na kraju, kao ukras, umjesto da bude temelj?

I zašto, koji kurac, još uvijek postoje ljudi koji misle da je placanje otkupnine dobra ideja?

E, tu dolazimo do srži. Jer ova vijest nije samo o tome da su se dvije bande posvađale. Ova vijest je o tome da je ekosustav iznuđivanja postao toliko velik, toliko profitabilan, toliko normaliziran, da se unutar njega počela razvijati unutarnja dinamika — hijerarhija, teritorijalnost, sukobi. Kao u svakoj industriji. Kao u svakoj mafiji. Kao u svakom kartelu. Kad je tržište dovoljno veliko, igrači se počnu međusobno klati.

A to znači samo jedno: tržište je OGROMNO. Veće nego što mislimo. Veće nego što priznajemo. Veće nego što statistike pokazuju, jer statistike pokazuju samo ono što je prijavljeno, a većina toga nikad ne bude prijavljeno. Firme šute. Plaćaju. Zataškavaju. Idu dalje. I tako hrane zvijer koja će ih sljedeći put pojesti još dublje.

I sad, na kraju svega, ostaje pitanje koje nitko ne postavlja: ako ShinyHunters uspiju iznuditi Clop, što će Clop onda učiniti? Hoće li platiti? Hoće li uzvratiti? Hoće li se obratiti nekom trećem igraču da im pomogne? Hoće li, ne daj Bože, angažirati nekog "konzultanta" — jer i toga ima, ljudi koji posreduju između kriminalnih grupa i žrtava, uzimaju proviziju, i zovu se "pregovarači". To je posao. Stvarno. Imaš ljude koji žive od toga da razgovaraju s iznuđivačima.

Ako je ovo svijet u kojem živimo, onda smo ga sami izgradili. Svaki put kad smo kliknuli na sumnjivi link, svaki put kad smo koristili istu lozinku za sve, svaki put kad smo mislili da se "to neće dogoditi nama". I svaki put kad smo šutjeli o tome što se dogodilo.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. I ovaj put, račun je u bitcoinima.

Izvor: bleepingcomputer.com