Lažne dojave o bombama u škole su stigle, policija je uhitila nekoliko ljudi, i svi su iznenada...

Četrdeset godina nakon što je netko shvatio da možeš nazvati aerodrom i reći "bomba je u terminalu" i izazvati kaos vrijedan milijune, netko je otkrio da ista stvar radi i preko emaila. Samo sad je lakše, brže i anonimnije. Napredak, jebote.

Policija je odradila svoj dio posla. Uhitili su nekoliko osoba na području Hrvatske. I to je dobra vijest. Loša vijest je da je trebalo dva tjedna da se to dogodi, a u međuvremenu su deseci tisuća djece, nastavnika i roditelja prošli kroz ritual evakuacije koji je, u najboljem slučaju, izgubio pola dana nastave, a u najgorem, ostavio trajni osjećaj nesigurnosti u mjestu koje bi trebalo biti sigurno.

E sad, ono što je zanimljivo nije to što je netko to napravio. To je bilo pitanje vremena. Zanimljivo je koliko smo sustavno ignorirali činjenicu da je digitalna anonimnost u rukama prosječnog čovjeka ista stvar kao dati djetetu pištolj i reći "pazi, ovo nije igračka". Netko će povući okidač. Ne zato što je zao, nego zato što može.

Ako je AI toliko pametan, zašto ga ne koristimo da filtriramo ove dojave prije nego što izazovu evakuaciju? Zato što je jeftinije pustiti da se dogodi pa reagirati. Jer sustav nije dizajniran da spriječi problem, nego da ga riješi kad postane dovoljno velik da ga netko primijeti. To je model. Reagiraj, ne preveniraj. Jer prevencija košta, a reakcija se može naplatiti kroz osjećaj "napravili smo nešto".

Lažne dojave o bombama su klasični primjer onoga što u IT-u zovemo "denial of service" napadom. Ne treba ti eksploziv, ne treba ti ni bomba. Dovoljno je da pošalješ jednu poruku i cijeli sustav stane. Škole, trgovački centri, ustanove — sve staje. I to je genijalno u svojoj jednostavnosti. Jedan čovjek, jedan email, tisuće ljudi na ulici. Omjer uloženog i dobivenog je toliko apsurdan da bi ga svaki startup poželio u svom business planu.

Policija je uhitila nekoliko osoba. I to je dobro. Ali pitanje je — koliko ih još čeka u redu? Jer ovo nije zločin iz strasti. Ovo je zločin iz dosade, iz želje za pažnjom, iz osjećaja moći koji dolazi kad shvatiš da možeš zaustaviti grad jednim klikom. I to je opasno. Ne zato što su ti ljudi opasni, nego zato što su obični. Tvoj susjed, tvoj kolega, tvoj učenik.

Hrvatska je mala zemlja. Imamo 4 milijuna ljudi, od toga pola milijuna u školi. Ako jedan od tih pola milijuna odluči da je zabavno poslati dojavu o bombi, treba mu pet minuta i besplatni email. I to je to. Cijeli sustav staje. I ne postoji tehnologija koja će to spriječiti, jer problem nije u tehnologiji nego u ljudima. I to je ono što nas boli. Ne možemo popraviti ljude. Možemo ih samo uhvatiti nakon što naprave sranje.

I tu dolazimo do onoga što me najviše smeta. Dok policija radi svoj posao, dok škole uvode protokole, dok roditelji strepe, netko negdje prodaje alat koji omogućava upravo ovakve stvari. Anonimne mreže, enkriptirani servisi, besplatni emailovi. I to je legitimno. I to je legalno. I to je problem. Jer ista tehnologija koja štiti novinare, aktiviste i disidente, štiti i ovog kretena koji je odlučio da će pokvariti dan tisućama ljudi.

Ne postoji jednostavno rješenje. Ne postoji čarobni gumb koji će razlikovati "dobru" anonimnost od "loše". I to je ono što me frustrira. Jer svaki put kad netko ovako nešto napravi, pozivi na cenzuru i kontrolu postaju glasniji. I onda će netko reći "trebamo ukinuti anonimnost na internetu". I to će zvučati razumno. I to će proći. I onda ćemo izgubiti nešto što je vrijedno, samo zato što je netko bio glup.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Policija je odradila svoj posao. Uhitili su nekoliko ljudi. I to je dobro. Ali pitanje koje ostaje je — što ćemo sljedeći put? Jer bit će sljedeći put. I onaj iza njega. I onaj iza njega. I svaki put ćemo reagirati, umjesto da spriječimo. I svaki put će netko reći "napravili smo sve što smo mogli". I svaki put će to biti istina. I svaki put će to biti nedovoljno.

Ako moraš objasniti zašto tvoj sustav nije spreman za ovo, vjerojatno nije.

Izvor: fiuman.hr