Lipa pamti, a mi?

Osamdeset i dvije godine od dana kad je selo Lipa nestalo s lica zemlje, vijenac je pao na mjesto gdje su ljudi spaljeni, strijeljani, zakopani u masovne grobnice. Gradonačelnica je došla, pognula glavu, otišla. I to je, u formalnom smislu, sasvim u redu. To je posao — doći, položiti, predstavljati. Problem nije u vijencu. Problem je u onome što se događa između dva vijenca.

Jer komemoracija nije samo fotografija za društvene mreže. Komemoracija je ogledalo koje postavljaš društvu i kažeš: vidiš li ovo? Ovo se dogodilo zato što su ljudi prestali misliti svojom glavom. Zato što su šutjeli. Zato što su gledali u svoja dvorišta dok su susjede odvodili. Zato što su vjerovali da se to ne može dogoditi njima.

Fašizam nije počeo s plinskim komorama. Fašizam je počeo s susjedom koji je rekao "nisam ja kriv", s činovnikom koji je popunio obrazac, s političarom koji je podijelio narod na "mi" i "oni". I završio je u Lipi, u masovnim grobnicama, u pepelu koji se još uvijek diže kad god netko kaže "samo su izvršavali naređenja".

Polažemo vijence, držimo minute šutnje, govorimo o "nikad više". I u pravu smo — nikad više u Lipi. Ali fašizam je poput virusa koji mutira. Ne mora više spaljivati sela. Dovoljno je da spali povjerenje u institucije. Dovoljno je da spali činjenice. Dovoljno je da spali empatiju prema onima koji su drugačiji. Dovoljno je da spali pristojnost u javnom prostoru.

Danas se fašizam prodaje u novom pakiranju. Ne u čizmama i uniformama, nego u algoritmima koji ti serviraju simpatičnog lika koji "samo govori istinu koju mainstream skriva". Ne u koncentracijskim logorima, nego u komentarima koji mole da netko "počisti" migrante. Ne u javnim pogubljenjima, nego u "šalama" na račun žena, manjina, svih koji ne pripadaju domaćinskom stolu.

I dok mi polažemo vijence i osjećamo se moralno superiornima, netko u tišini gradi novi zid. Netko u ime "slobode govora" širi mržnju. Netko u ime "tradicionalnih vrijednosti" ukida prava. Netko u ime "nacionalnog interesa" kradu javno dobro. I sve to bez jedne uniforme, bez jednog marša, bez jednog spaljenog sela — jer nije potrebno. Dovoljno je da ljudi prestanu razmišljati o posljedicama. Dovoljno je da ljudi kažu "nisam ja kriv, samo sam glasao".

Lipa je postala simbol. Ali simboli su beskorisni ako ih ne razumiješ. Ako dođeš, položiš vijenac i odeš kući misleći da si odradio svoju dužnost. Dužnost nije vijenac. Dužnost je svakodnevni otpor prema svemu što vodi u istu logiku — podjela, dehumanizacija, uništenje. Dužnost je reći "ne" kad netko širi laži. Dužnost je reći "ne" kad netko napada slabijeg. Dužnost je reći "ne" kad ti je neugodno, kad ti je lakše šutjeti, kad ti nitko ne gleda preko ramena.

Lipa pamti. Pitanje je pamtimo li mi.

Jer povijest se ne ponavlja kao farsa. Povijest se ponavlja kao algoritam. Kao komentar. Kao "samo jedna objava". I dok se ne naučimo boriti protiv svakog početka, svaki vijenac postaje samo kič. Lijepa gesta koja ništa ne mijenja, osim što nam omogućuje da se osjećamo dobro dok svijet oko nas tiho tone u istu staru priču.

Izvor: fiuman.hr