Medvjedi na cesti i mi u autu

Tri medvjedića zaigrala se na cesti između Udbine i Visuća, snimka je otišla viral, stručnjaci upozoravaju na oprez, a netko je u lokalnoj samoupravi očito dobio priliku da se osjeća važno izdavanjem priopćenja. I svi su sretni — medvjedi su preslatki, medvjedica je ponosna mama, a građani imaju materijal za Facebook i savršenu priliku da se ponašaju kao da su u safari parku umjesto na državnoj cesti u Lici.

Cijela priča miriše na onaj posebno hrvatski tip apsurda koji ne možeš izmisliti. Imamo medvjede koji su se navikli na ljude, ljude koji su se navikli na medvjede, i institucije koje su se navikle da je dovoljno reći "budite oprezni" i skinuti odgovornost sa sebe. Pas mater, pa medvjedica s tri mladunca nije turistička atrakcija — to je biološki signal da je populacija medvjeda u tom području zdrava, ali i da su granice između ljudskog i medvjeđeg teritorija postale toliko mutne da ih više nitko ne vidi.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pet godina i elektrana veličine grada da shvati ono što svaki medvjed zna instinktivno — da je mladuncima mjesto u šumi, a ne na asfaltu? Jer medvjedi nemaju algoritme, nemaju investitore, nemaju press release. Imaju samo šumu koja se smanjuje i ljude koji su im došli u dvorište pa se sad čude što im medvjedi uzvraćaju posjet.

Dijagnoza je jednostavna. Pacijent — hrvatska politika upravljanja prostorom — pokazuje sve simptome kronične neodlučnosti s komplikacijama turističke histerije. Prognoza? Loša. Jer dokle god je medvjed na cesti zanimljiviji od medvjeda u šumi, dokle god lokalne zajednice gledaju u medvjede kao potencijalni izvor prihoda umjesto kao signal da nešto u ekosustavu ne štima, nastavit ćemo imati iste scene. Ista upozorenja. Iste nesreće. taj ciklus.

Naravno da su stručnjaci upozorili na oprez. To im je posao. Ali koji kurac vrijedi upozorenje kad je infrastruktura ta koja ne radi svoj posao? Kad su šumske prometnice projektirane tako da medvjedi moraju prelaziti cestu na mjestima gdje je najopasnije? Kad su signalizacija i zaštitne ograde postavljeni tamo gdje je najjeftinije, a ne tamo gdje je najpotrebnije?

Tri medvjedića na cesti nisu vijest. Vijest je da ih uopće ima gdje snimiti. Da je cesta postala njihov dnevni boravak jer je šuma prestala biti njihov dom. Da je populacija medvjeda u Hrvatskoj, nakon desetljeća zaštite i programa upravljanja, narasla do točke gdje više nema dovoljno prirodnog staništa za sve. I da je jedini odgovor koji imamo na to — "budite oprezni".

To je kao da kažeš čovjeku koji tone da je more mokro. Tehnički točno, ali potpuno beskorisno.

Jer problem nije u medvjedima. Problem je u nama. U načinu na koji smo izgradili cestu kroz šumu i onda se čudimo što šuma ima stanovnike. U načinu na koji smo dopustili da turizam i urbanizacija prožderu prirodna staništa, a onda medvjede proglasili krivcima kad dođu tražiti ono što smo im oduzeli. U načinu na koji institucije funkcioniraju — reagiraju, ne preventiraju. Izdaju upozorenja, ne rješenja.

I zato ćemo za godinu dana opet imati istu priču. Netko će snimiti medvjeda na cesti. Netko će upozoriti na oprez. Netko će se oduševiti slatkoćom. I nitko neće napraviti ono što treba — maknuti cestu, napraviti koridor, smanjiti populaciju, ili, najjednostavnije, shvatiti da medvjedi nisu problem nego simptom.

Ali hej, barem je snimka dobra za lajkove. To je valjda dovoljno.

Izvor: riportal.net.hr