Modna revija u Toweru

Škola za trgovinu i modni dizajn iz Rijeke izvela je prošlog tjedna u Tower Centru predstavljanje koje je, po svemu sudeći, izgledalo jebeno dobro. Mladi ljudi, kreativnost, ambicija, roditelji s mobitelima u zraku i prolaznici koji su zastali jer — eto — netko je napravio nešto svojim rukama. U doba kad se cijeli svijet natječe tko će brže prodati maglu kroz startup koji ne proizvodi ništa osim dugova i PowerPoint slajdova, ova ekipa je izašla na pozornicu s komadima tkanine, uzorcima i idejama koje su same skrojile. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Jer evo što se događa kad prestaneš buljiti u ekran i počneš raditi: djeca koja su možda prije dvije godine mislila da je moda samo ono što vide na Instagramu shvate da iza svake fotke stoji netko tko zna spojiti šav, odabrati tkaninu i izračunati maržu. I da je trgovina, koju su svi otpisali kao mrtvu kategoriju dok Jeff Bezos prodaje sve što nije prikovano za pod, zapravo vještina koja zahtijeva da razumiješ ljude, brojeve i trenutak u kojem ćeš reći — ovo je cijena, ovo je vrijednost, jebi se ako misliš da je isto.

Ono što je fascinantno, a da nitko neće reći naglas, jest da su ovakvi događaji rijetki upravo zato što ih je teško organizirati. Trebaš prostor, trebaš logistiku, trebaš profesore koji vjeruju da se isplati, trebaš učenike koji će doći i nakon trećeg otkazivanja probe. Trebaš i direktorice i direktore koji će reći: da, Tower centar, trgovački prostor, modna revija — zašto ne? I onda se dogodi. I prolaznici koji su došli po patike odu kući s utiskom da je u Rijeci netko napravio nešto što nije kopija Zagreba. Ili Londona. Ili onoga što su vidjeli na TikToku.

A sad dolazi onaj dio koji boli. Ove iste klince, za pet godina, netko će pitati zašto nemaju portfelj na Behanceu, zašto nisu na LinkedInu, zašto nemaju startup koji će promijeniti svijet. I dok budu objašnjavali da znaju što znači rok, da znaju što znači klijent i da znaju kako izgleda kad nešto napraviš od nule, netko će ih prekinuti i reći — da, ali imaš li AI generirani lookbook? Imate li pretplatnički model? Jeste li mislili na blockchain za autentičnost komada? I tu nastaje problem.

Jer industrija mode i trgovine, koja je nekad bila jednostavna kao — napraviš, prodaš, ponoviš — postala je žrtva vlastitog marketinga. Svi pričaju o disruptivnim rješenjima, o omnichannel strategijama, o personalizaciji kroz algoritme. A nitko ne priča o tome da je osnova svega i dalje — napraviti komad odjeće koji netko želi nositi. I prodati ga po cijeni koja nije uvredljiva ni za kupca ni za onoga tko ga je sašio. To je matematika koju ne možeš zamijeniti s pola megabajta promptova.

Škola za trgovinu i modni dizajn iz Rijeke, s ovakvim predstavljanjima, pokazuje da postoji alternativa. Alternativa koja ne uključuje čekanje da ti netko da priliku, nego izlazak u javni prostor i pokazivanje — evo što smo napravili. Sviđa ti se? Super. Ne sviđa ti se? Jebiga, idemo dalje. To je mentalitet koji nedostaje u svijetu gdje se svaki neuspjeh etiketira kao trauma, a svaka kritika kao napad. Ovi klinci su izašli pred ljude koji su prolazili prema kinu, prema kavi, prema izlazu. I dobili su aplauz. Nisu ga kupili. Nisu ga lajkali. Zaradili su ga.

I dok će netko reći da je ovo samo jedna od onih lokalnih priča koje ne znače ništa u globalnom kontekstu, sjeti se da je i Zara počela kao jedna trgovina u Španjolskoj. I da je Amancio Ortega, čovjek koji je izgradio najveći modni imperij na svijetu, počeo šivati kućne haljine u dnevnom boravku sa svojom ženom. Nije imao MBA iz Harvarda. Nije imao seed funding. Imao je mašinu za šivanje i ideju da ljudi žele nositi nešto što nije preskupo, a izgleda pristojno. To je to. To je cijela tajna.

Dvadeset godina od danas, netko od ovih klinaca možda će sjediti u showroomu u Milanu, Parizu ili, zašto ne, u Rijeci, i pričati kako je sve počelo u Toweru. I kako im je netko rekao da neće uspjeti. I kako su ga poslušali — ali samo u dijelu da su shvatili da moraju raditi duplo više. Ostalo su odradili sami. I to je jedina stvar koju im nitko ne može oduzeti. Ni algoritam. Ni kriza. Ni onaj tip koji kaže da je moda mrtva jer se sve kupuje online.

Moda nije mrtva. Samo je promijenila adresu. I ponekad, ako dođeš u Tower u pravo vrijeme, vidiš je kako trči prema pozornici, s iglom u ruci i osmijehom koji kaže — napravila sam ovo. Jebeno sam napravila.

Izvor: fiuman.hr