Pad aviona u Istri

Četvero mrtvih, dvoje nestalih, olupina prepolovljena na dva dijela i tišina koja je pala na Medulin u trenutku kad je motor utihnuo. Sportski avion, manji, onakav kakvog kupiš kad ti dosadi jahta ili ti treba brži način da stigneš na večeru u Trst. Samo što ovaj put nije stigao nikamo.

Jebote, kako smo brzi s normalizacijom. Dođe vijest, trepneš, već je zamijenjena sljedećom. Četiri obitelji će se probuditi sutra i shvatiti da im netko nedostaje, ali algoritam je već prebacio na temperaturu mora i cijenu maslinovog ulja. To nije cinično. To je samo istina koju mrzimo priznati dok scrollamo dalje.

Istarska policija je dojavu dobila u 11.20. ŽVOC Pula potvrdio pad u 11.19. Devet minuta razlike između leta i kraja. Devet minuta u kojima je netko možda vidio more kroz prozor, pomislio na ručak, na posao, na nešto sasvim obično. I onda ništa. Avioni su čudne stvari — savršeno dizajnirani da prkose gravitaciji, potpuno bespomoćni kad gravitacija odluči vratiti dug.

Ono što me uvijek iznova iznenadi nije sama nesreća. Nesreće se događaju. Statistika je neumoljiva, fizika ne poznaje iznimke i svaki put kad čovjek sjedne u nešto što leti, kladi se protiv vjerojatnosti koje su matematički na njegovoj strani — ali samo dok ne prestanu biti. Ono što me iznenadi je način na koji mediji i javnost reagiraju. Prve fotografije s mjesta užasa, avion se prepolovio, pišu. I to je to. Sutra će istražitelji izvlačiti crnu kutiju, dan iza će netko reći da je riječ o ljudskoj grešci ili kvaru, a za tjedan dana nitko se neće sjećati imena četvero ljudi koji su jutros još disali.

Nema tu nikakve zavjere. Nema ničeg zlokobnog. To je samo način na koji funkcioniramo — informacije su roba s rokom trajanja od nekoliko sati, a tragedija je samo još jedan proizvod na polici. Konzumiramo ga, probavimo i tražimo sljedeći. Nismo loši ljudi. Samo smo umorni i preopterećeni.

Ali evo što me zanima: tko su ta četvero? Ne njihova imena — to će objaviti sutra, nakon što obavijeste obitelji. Nego tko su bili dok su još bili živi? Je li ovo bio izlet za vikend? Je li netko od njih prvi put sjedao u avion i osjećao onaj mješavinu straha i uzbuđenja koja ti stegne želudac prije polijetanja? Ili su bili iskusni piloti kojima je ovo bila rutina, stoti let, nešto što rade bez razmišljanja, dok im mozak luta po drugim stvarima?

I što je s onom dvojicom za kojima se traga? Gdje su? Jesu li ispali prije udara, pa leže negdje u makiji, svjesni da im se život mijenja u sekundi dok im kosti polako popuštaju pod vlastitom težinom? Ili su negdje na moru, hladna voda oko njih, a nada se topi brže od tjelesne temperature? Ne znam. Nitko ne zna. I ta neizvjesnost je možda gora od same vijesti o smrti.

Ovo pišem iz perspektive nekoga tko je proveo život u tehnologiji, gdje se sve da izmjeriti, izračunati, optimizirati. Server padne — digneš ga. Kod ne radi — debagiraš. Problem ima rješenje, greška ima uzrok i sve se da popraviti. Osim ovoga. Ovdje nema reboota. Nema rollbacka. Nema backupa koji bi vratio podatke. Samo četiri prazna mjesta za stolom i dvije obitelji koje će do daljnjeg živjeti u limbu između nade i očaja.

I dok sjedim ovdje, u Amsterdamu, s Negronijem u ruci, pitam se koliko smo zapravo naučili od svih tih godina tehnološkog napretka. Imamo avione koji lete sami, automobile koji se parkiraju bez nas, AI koji piše pjesme i algoritme koji predviđaju burzu. Ali i dalje padamo. I dalje umiremo. I dalje, kad se dogodi tragedija, jedino što možemo je gledati fotografije i brojati mrtve.

Nema tu moralne pouke. Nema tu dublje poruke koju bih mogao upakirati u pametnu rečenicu i servirati vam kao zaključak. Samo podsjetnik da je svaki let, svaka vožnja, svaki običan dan u stvari dar koji smo zaboravili cijeniti dok ga ne izgubimo. A onda je prekasno.

Istražitelji će utvrditi uzrok. Možda kvar motora. Možda ljudska greška. Možda loše vrijeme. Možda sve od navedenog. Ali jedna stvar koju neće utvrditi je zašto smo tako dobri u zaboravljanju. Zašto sutra u 11.20 većina nas neće ni pomisliti na ovaj pad. Zašto ćemo se vratiti na posao, na kavu, na svađu s partnerom, na brigu o tome što ćemo kuhati za večeru.

Jer život ide dalje. I to je istovremeno najveća snaga i najveća okrutnost postojanja.

Počivajte u miru, četvero neznanaca. I nadam se da će ono dvoje koje još traže biti pronađeno — živi ili mrtvi, samo da se zna. Jer neizvjesnost je gora od istine. Uvijek je bila.

Izvor: riportal.net.hr