Pametniji od bombaša

Osam dana. Trideset i pet dojava. Nula bombi. I evo nas — Ministarstvo obrazovanja je, nakon tjedan dana panike, evakuacija, zatvorenih škola i djece koja sjede doma jer im netko šalje mailove s prijetnjama, donijelo odluku koja zvuči kao da ju je pisao netko tko je konačno shvatio da se ne isplati trčati svaki put kad pas zalaje. Od sada, evakuacija nije automatska. Procjena će se raditi individualno. Škola sama odlučuje. I to je, u svom apsurdnom sjaju, možda najpametnija stvar koju je hrvatska administracija napravila u posljednjih godinu dana.

Jer, koji kurac, trebalo nam je osam dana da shvatimo ono što svaki vratar u noćnom klubu zna od prvog dana rada — ako netko svaku večer zove i kaže da je bomba u klubu, nakon trećeg puta prestaneš evakuirati. Počneš provjeravati. I onda, kad vidiš da je taj broj, ista glasovna poruka, taj zajebant s previše vremena — samo nastaviš puštati muziku. Jer jedini način da pobijediš teror dosade jest dosada terora. Ako svaki put evakuiraš, dao si mu ono što želi: tvoje vrijeme, tvoju paniku, tvoju normalnost na čekanju.

Ono što je fascinantno — ne, čekaj, nije fascinantno, to je AI tell, izbriši. Ono što je jebeno ironično jest da su škole, institucije čija je osnovna funkcija obrazovanje i odgoj, trebale tjedan dana da nauče osnovnu lekciju iz teorije igara. Netko je otkrio da imaš beskonačan resurs — besplatni email, besplatni VPN, pet minuta vremena — i da tim resursom možeš paralizirati cijeli sustav. I sustav je, vjerno i predvidljivo, svaki put povukao istu potezu. Kao pas koji juri lopticu. Bacili su lopticu osam puta. Pas je trčao osam puta. I tek sad, osmi put, pas je zastao i rekao: "Čekaj malo, možda da prvo provjerim jel uopće ima loptice."

Naravno, tu dolazimo do one prave, neugodne istine koju nitko ne želi izgovoriti naglas, a kamoli napisati u službenom dopisu. A to je da je cijeli ovaj cirkus — od prve dojave do današnje odluke — savršena ilustracija onoga što se događa kad institucije nemaju alate, procedure ni hrabrosti da razlikuju signal od šuma. Jer u svijetu u kojem svatko s pristupom internetu može poslati mail i reći "bomba je u školi", pitanje nije hoće li netko to zlorabiti. Pitanje je zašto sustav nema ugrađeni filter koji bi takve dojave tretirao onako kako one to zaslužuju — kao pokušaj ometanja javnog reda i mira, a ne kao stvarnu prijetnju.

Jer evo što se dogodilo. Netko je, vjerojatno klinac s previše vremena i premalo posljedica, otkrio da možeš zatvoriti školu mailom. I to ne jednu školu, nego cijeli grad. I to ne jedan dan, nego tjedan dana. I svaki put kad bi poslao mail, dobio bi istu reakciju — evakuaciju, paniku, vijesti na portalima, ministre koji izlaze s izjavama. Dobio je povratnu informaciju. I to je ono što ga je hranilo. Jer u svijetu u kojem tinejdžer nema moć ni nad čim, otkriće da možeš sjediti u svojoj sobi i paralizirati gradsku upravu — to je droga. I mi smo mu, evo, osam dana točili tu drogu intravenozno.

A sad dolazi ona pametna odluka. "Procjena će se raditi individualno." Što to znači u praksi? To znači da će ravnatelj, umjesto da automatski povuče alarm, prvo procijeniti. Pogledati mail. Vidjeti jel dojava anonimna ili potpisana. Jel dolazi s domaćeg ili stranog servera. Jel sadrži konkretne informacije ili je generička. I na temelju toga — odlučiti. To je, u biti, uvođenje ljudskog faktora u sustav koji je dosad radio na principu "bolje spriječiti nego liječiti", što je u ovom kontekstu zapravo značilo "bolje trčati nego razmišljati".

I tu dolazimo do one ključne stvari koju tech industrija zna već trideset godina, a javni sektor tek sad uči. Automatizacija panike nije rješenje. Rješenje je pametna procjena. U svijetu u kojem su lažne dojave jeftine, a istinite rijetke, jedini način da sustav preživi jest da nauči razlikovati. I to ne kroz algoritme i AI, nego kroz ljude koji imaju ovlasti i odgovornost da donose odluke. Jer algoritam će uvijek biti konzervativan. Algoritam će uvijek reći "evakuiraj", jer algoritam ne snosi posljedice lažnog alarma. Algoritam ne mora objasniti roditeljima zašto je dijete sjedilo dva sata na kiši ispred škole. Algoritam nema osjećaj odgovornosti.

Ali ravnatelj ima. I upravo zato je ova odluka, u svom naizglednom kaotičnom "pa što sad, odlučite sami", zapravo genijalna. Jer prebacuje teret odluke s procedure na čovjeka. I time, paradoksalno, vraća normalnost. Jer u svijetu u kojem svaki mail može biti bomba, jedini način da se vratiš u normalu jest da odlučiš da većina mailova nisu bombe. I da ćeš, ako se jednom od stotinu puta prevariš, snositi posljedice. Ali da je to cijena koju plaćaš za mogućnost normalnog života.

I tako smo, nakon osam dana kaosa, tjedan dana panike i trideset i pet lažnih dojava, došli do rješenja koje je moglo biti doneseno prvog dana. Ali nije. Jer sustav nije fleksibilan. Jer procedure su pisane za svijet u kojem su bombe stvarne, a dojave rijetke. I trebalo je osam dana da netko kaže: "Čekajte malo, možda da promijenimo procedure." U tech svijetu, to se zove iteracija. U javnom sektoru, to se zove kriza.

Ali bolje ikad nego nikad. Jer jedina konstanta u ovom poslu je da će uvijek biti netko tko će pokušati sjebati sustav. I jedini način da preživiš jest da budeš dovoljno pametan da se ne sjebeš sam.

Izvor: riportal.net.hr