Paušalni porez kao egzistencijalna prijetnja

Hrvatska turistička sektor upravo je doživjela ono što u svijetu softverskih nadogradnji zovemo patch koji ne rješava bug, nego ga pretvara u feature. Ministar je izašao, rekao da od 556 jedinica lokalne samouprave njih 461 neće osjetiti baš nikakvu promjenu, i time zapravo priznao ono što svi već znaju — da se cijela priča svodi na 95 mjesta gdje turizam nije dodatna djelatnost, nego jedini način da se pokrije kredit za apartman kupljen 2018. po cijenama koje bi i Monegasqueu izmamile suzu.

Povećanje minimalnog paušala u prvoj skupini turističkih sredina zvuči kao tehnička mjera. Kao da netko podešava ventil na instalaciji koja curi već dvadeset godina. Ali ventil nije problem. Problem je što je cijela instalacija projektirana tako da curi — i to u džepove onih koji su stigli prvi, kupili zemljište dok se još moglo, i sad prodaju uspomenu na more po cijeni koja uključuje i moralnu naknadu za to što su morali trpjeti turiste.

A sad dolazi onaj dio koji u svijetu IT-ja zovemo cascading failure. Digneš paušal u Rovinju, Dubrovniku, Hvaru. Iznajmljivač kaže: jebote, pa to mi jede marginu. I digne cijenu noćenja za dvadeset eura. Gost kaže: jebote, pa to je više nego prošle godine. I ode u Grčku. Iznajmljivač kaže: nema gostiju, ali imam veći paušal. I digne cijenu za još dvadeset eura. Gost kaže: jebote, pa to je više nego u Španjolskoj. I ostane doma.

To nije inflacija. To je rekurzivna glupost koja se hrani sama sobom.

Pametnom čovjeku odmah je jasno da se ne radi o poreznoj reformi, nego o političkom manevru koji treba izgledati kao akcija. Netko je izračunao da će 95 sredina apsorbirati udarac, a preostalih 461 može nastaviti spavati mirno jer se njihov paušal ne miče. To je klasičan trik iz arsenala javne uprave: podijeli problem na one koji će vikati i one koji neće, pa se nadaj da će prvi biti dovoljno glasni da drugi pomisle kako se nešto događa.

Ali evo što je stvarno zanimljivo. U svijetu u kojem sam proveo trideset godina, naučio sam jednu stvar: kad ti netko kaže da promjena neće utjecati na 83 posto korisnika, to zapravo znači da će utjecati na 17 posto njih na način koji će osjetiti svi. Jer tih 17 posto su ključni čvorovi u mreži. Digneš im cijene, oni dignu svoje, i lančanom reakcijom podižu se svi — uključujući i one u onih 461 jedinici koje su, prema ministrovim riječima, potpuno sigurne.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba čitav tim ljudi da objasni javnosti da povećanje poreza neće dovesti do povećanja cijena? To je ona ista logika po kojoj bi povećanje rente u zagrebačkom centru trebalo smanjiti potražnju za stanovima u Španskom. Teorija je besprijekorna. Praksa je ono što se dogodi kad teorija sretne stvarnost kojoj je muka od teorije.

I sad dolazi onaj dio koji boli. Hrvatska ima 556 jedinica lokalne samouprave. To je brojka koja sama po sebi govori više od bilo koje analize. Za usporedbu, Danska, koja je površinom otprilike ista kao Hrvatska, ima 98 općina. Finska, koja je pet puta veća, ima ih 300. Mi imamo 556. I svaka od njih ima svoje iznajmljivače, svoje paušale, svoje probleme i svog načelnika koji će izaći i reći da je ovo udarac na turizam, na standard, na budućnost.

I svi će imati pravo. I svi će biti u krivu. Jer problem nije paušal. Problem je što je cijeli sustav projektiran tako da netko negdje mora izgubiti. Pitanje je samo tko.

Jedina konstanta u hrvatskom turizmu je sposobnost da se svaka mjera, bez obzira na namjeru, pretvori u razlog za dizanje cijena. I to nije pohlepa. To je instinkt preživljavanja. Kad živiš od sezone koja traje tri mjeseca, a troškove imaš dvanaest, svako povećanje davanja doživljavaš kao egzistencijalnu prijetnju. I reagiraš onako kako ljudi reagiraju na prijetnje — bježiš ili napadaš. U ovom slučaju, napadaš džep gosta.

A gost, taj jadni gost koji je mislio da će na moru naći mir, nađe račun. I to je cijela priča. Sve ostalo je politički marketing.

Izvor: riportal.net.hr