Prvi maj, besplatni grah i zaboravljena ironija

Pedesetak tisuća porcija graha, tri desetke koncerata i jedan potpuno zaboravljen razlog zašto uopće ne radimo prvog svibnja. na Prazniku rada, događaju koji je krenuo s radničkih barikada i završio na štandovima s roštiljem i dječjim napuhanjcima. Nije da je to loše — svaka čast čovjeku koji uspije skuhati dobar grah za pet tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića, to je logistički podvig vrijedan poštovanja. Ali pas mater, nekako smo uspjeli pretvoriti dan sjećanja na krvave prosvjede u priliku da se pojede jeftini grah i posluša lokalni bend dok klinci skaču po napuhanom dvorcu.

Gradovi diljem Hrvatske pripremili su programe vrijedne pažnje. Rijeka ima svoj tradicionalni program na Trgu 128. brigade, Zagreb se širi na nekoliko lokacija, Split ima svoje, Osijek svoje. Organizacijske strukture su postale toliko sofisticirane da bi Haymarketovi radnici iz 1886. vjerojatno pomislili da su upali u neku distopijsku budućnost gdje se njihova žrtva slavi konzumacijom svinjetine iz kotlića. I to je u redu. Društva se mijenjaju, simboli se transformiraju. Ono što nije u redu je potpuni gubitak svijesti o tome što taj dan zapravo znači.

Pogledajmo podatke. Prema Eurostatu, Hrvatska ima jednu od najviših stopa rizika od siromaštva u Europskoj uniji — oko 18 posto stanovništva. Medijalna plaća u 2024. godini iznosila je otprilike 1.200 eura, dok su cijene stanova u Zagrebu i na obali dosegle razine koje bi i prosječni Nijemac nazvao nepristojnima. U isto vrijeme, sindikalne vođe stoje na govornicama i pričaju o dostojanstvu rada dok gradovi troše stotine tisuća eura na organizaciju proslava koje sve manje imaju veze s radničkim pravima, a sve više s turističkom promocijom i političkim bodovanjem.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba čitav tim ljudi da organizira besplatnu juhu za narod koji je došao proslaviti dan kad se netko drugi borio za njegova prava? To pitanje nije upućeno umjetnoj inteligenciji, nego nama samima. Uspjeli smo stvoriti ritual koji slavi borbu za radnička prava tako što se na taj dan ponašamo kao da radnička prava više nisu ugrožena. Kao da su izborjena. Kao da je priča gotova.

A priča nije gotova. Nikad nije. Radnička prava su poput vrta — ako ih ne održavaš, zarastu u korov. I dok se mi veselimo grahu i koncertima, netko negdje radi za minimalac u trećoj smjeni, netko nema ugovor na neodređeno, netko je na prekarijatu koji se prodaje kao "fleksibilnost". Sindikati izvještavaju o padu članstva, a broj povreda radničkih prava raste. Prema podacima Državnog inspektorata, samo u 2023. godini zabilježeno je više od pet tisuća prekršaja iz oblasti radnih odnosa. Pet. Tisuća. Prekršaja. I to samo onih koji su otkriveni.

Tehnički gledano, Praznik rada je savršen primjer onoga što u IT-u zovemo "legacy sustav" — funkcionira, svi ga koriste, ali nitko više ne zna zašto je napisan na taj način. Pokrenut je s jasnom svrhom, ali kroz godine je akumulirao toliko slojeva nadogradnji, workarounda i kompromisa da je originalna funkcionalnost postala prepoznatljiva samo onima koji su čitali dokumentaciju. A dokumentaciju, naravno, nitko ne čita.

Nije da predlažem ukidanje proslava. Naprotiv. Mislim da je društveno okupljanje, dijeljenje hrane i zajedničko provođenje vremena iznimno vrijedno. Pogotovo u svijetu koji nas sve više gura u individualizam, digitalne interakcije i rad od kuće gdje jedini kontakt s kolegama imaš preko Teams poruke "možeš li molim te pogledati ovaj dokument". Problem nije u grahu. Problem je u tome što smo grah pretvorili u cijelu priču, a zaboravili dodati onaj začin koji ga čini smislenim — svijest o tome zašto ga jedemo.

Pogledajmo malo širu sliku. U Njemačkoj, prvog svibnja sindikati organiziraju demonstracije. U Francuskoj, to je dan masovnih prosvjeda. U Španjolskoj, marševi. U Hrvatskoj? Grah. Ne kažem da je francuski model bolji — tko bi se doveka bavio njihovim štrajkovima koji blokiraju državu svaka dva tjedna. Ali postoji sredina. Postoji način da se dan iskoristi i za slavlje i za refleksiju. Da se jede grah, ali da se prije toga održi skup na kojem se govori o stvarnim problemima radnika. Da se pusti glazba, ali da se prije toga pročita izvještaj o stanju radničkih prava. Da klinci skaču po napuhanjcima, ali da roditelji u međuvremenu potpišu peticiju za povećanje minimalne plaće.

Jedna od stvari koje sam naučio u trideset godina u IT-u je da se sustavi ne popravljaju sami od sebe. Ako ne interveniraš, entropija pobjeđuje. Isto vrijedi i za društvene rituale. Ako ih ne osvježavaš, ne dovodiš u pitanje, ne prilagođavaš vremenu — postaju prazne ljušture. Forma bez sadržaja. Grah bez radnika.

I zato, dok budete stajali u redu za svoju porciju prvomajskog graha, negdje u pozadini neka vam titra misao: ovo nije samo ručak. Ovo je podsjetnik da je netko prije 140 godina stradao zato što se usudio tražiti osmosatni radni dan. Danas se borimo za nešto drugo — za pravo na dostojanstvenu plaću, na sigurnost radnog mjesta, na ravnotežu između posla i života. Borba nije gotova. Samo je promijenila oblik.

Ako moraš objasniti zašto tvoj proizvod nije prijevara, vjerojatno jest.

Izvor: riportal.net.hr