Tvoj televizor zna više o tebi nego tvoja žena

LG televizor je postao špijun koji visi na zidu tvoje dnevne sobe, a ti ga još zoveš "pametnim". Evo što radi dok ti gledaš serije: bilježi svaki kanal, svaku aplikaciju, svaki film, svaki klik. Svaki put kad upališ Netflix, on zapiše naslov, vrijeme, trajanje, žanr. Svaki put kad promijeniš kanal, on zapiše na što si prebacio i koliko si tamo ostao. Svaki put kad koristiš glasovno pretraživanje, on snimi što si rekao. I to ne samo jednom. Nego svaki put. Jer to je njegov posao. Doslovno.

Pitaš se zašto. Odgovor je jednostavan i ružan: podatci su novac. Tvoj televizor nije proizvod koji si kupio. Ti si proizvod koji je televizor kupio. Platio si 800 eura za privilegiju da te netko prati dok gledaš sapunice. To je kao da platiš kartu za kino, a onda ti netko cijelo vrijeme sjedi iza leđa i zapisuje kad si se nasmijao, kad si zaplakao, kad si otišao po kokice. I onda te još pita je li ti bilo dobro. Jer, gle, on samo želi poboljšati tvoje iskustvo.

Naravno da želi. Kao što i onaj tip u crnom kombiju ispred škole "samo želi poboljšati sigurnost djece".

Evo što je najljepši dio ove priče: podatci se skupljaju na razini hardvera. Ne u aplikaciji koju možeš obrisati. Ne u postavkama koje možeš isključiti. Nego u samom čipu, u memoriji televizora, u onome što ostaje kad ti misliš da si sve poštelao. I onda, kad želiš to izbrisati, kad želiš reći "dosta je bilo, ne želim da znaš što sam gledao prošli utorak u 23:47", otkriješ da ne možeš. Nema gumba "obriši sve". Nema opcije "zaboravi me". Postoji samo jedan način: tvornički reset. To je kao da želiš izbrisati povijest pretraživanja na svom mozgu, a jedini način je lobotomija. Hvala, ali ne.

I sad ono najbolje: čak i tvornički reset nije garancija. Jer, prema onome što piše u dokumentaciji, neki podatci ostaju. Neki logovi se ne brišu. Neki tragovi ostaju u firmwareu, u sistemskim particijama, u onim dijelovima koje nitko ne gleda jer ih nitko ne razumije. To je kao da pokušavaš očistiti kuhinju, a iza štednjaka ostane masnoća od prošle godine. Možeš ti brisati površinu koliko hoćeš, ali negdje ispod, u mraku, ostaje sloj koji ne vidiš.

Ako je televizor toliko pametan, zašto mu treba da zna što sam gledao prošli petak u 22:15? Ako je cilj "poboljšati korisničko iskustvo", zašto onda ne pita? Zašto ne kaže: "Hej, primijetili smo da voliš dokumentarce o Drugom svjetskom ratu. Želiš li da ti preporučimo još?" Nego umjesto toga, šuti, skuplja, pohranjuje, i onda to negdje prodaje. Jer, naravno, to je ono što se radi. Podaci se ne skupljaju da bi stajali u ladici. Skupljaju se da bi se prodali. A kupci su oglašivači, analitičke firme, brokeri podataka, ljudi koji od tvoje navike gledanja prave profil koji vrijedi više od televizora.

I onda se čudimo zašto nas reklame prate s jedne stranice na drugu. Zašto nam se na Facebooku pojavljuje reklama za seriju koju smo spomenuli u razgovoru. Zašto nam YouTube preporučuje video koji smo jučer gledali na televizoru. To nije slučajnost. To je sustav. To je ekonomija pažnje u kojoj je tvoja privatnost roba, a ti si rudnik iz kojeg se vadi. I nitko te ne pita želiš li kopati.

Postoji nešto što se zove "podatkovni minimalizam". To je princip koji kaže: skupljaj samo ono što ti treba, ništa više. Skupljaj samo ono što je nužno za funkcioniranje usluge. Ne skupljaj preventivno. Ne skupljaj "za svaki slučaj". Ne skupljaj zato što možeš. Ali to je princip koji u korporativnom svijetu zvuči kao komunizam. Jer, ako ne skupljaš sve, kako ćeš znati što ti treba? Ako ne pohranjuješ svaki klik, kako ćeš poboljšati algoritam? Ako ne znaš što korisnik gleda u 3 ujutro, kako ćeš mu prodati ono što mu treba u 3 popodne?

To je logika koja se hrani sama sobom. Kao onaj lik koji jede jer je tužan, a tužan je jer jede. Skupljamo podatke jer ih možemo prodati, a prodajemo ih jer smo ih skupili. I tako u krug, dok ne dođemo do točke gdje televizor zna više o nama nego naša djeca. Jer, djeca te ne prate. Djeca te ne bilježe. Djeca te ne prodaju. Televizor da.

I onda, kad se pojavi članak koji kaže "evo kako da zaustavite LG televizor da vas špijunira", svi kliknemo. Jer, naravno da kliknemo. Jer, naravno da nas zanima. Jer, naravno da želimo znati kako zaustaviti nešto što nas već godinama prati. I onda pročitamo da je jedini način tvornički reset. I onda shvatimo da ni to nije dovoljno. I onda shvatimo da smo izgubili bitku prije nego što smo je uopće počeli voditi. Jer, kad si kupio televizor, potpisao si ugovor. Nisi ga pročitao. Nitko ga ne čita. Ali potpisao si ga. I u tom ugovoru, u onim sitnim slovima koje nitko ne čita, piše da pristaješ na sve. Na praćenje. Na skupljanje. Na prodaju. Na to da tvoj televizor zna tvoje navike, tvoje želje, tvoje strahove. I da to može podijeliti s kim god želi.

To je cijena "pametnog" televizora. Nije 800 eura. Nije 1200. Cijena je tvoja privatnost. I to je jedina stvar koju nikad ne možeš vratiti. Možeš vratiti televizor. Možeš dobiti novac natrag. Ali podatke koje je skupio, te ne možeš vratiti. Oni su otišli. Negdje su. U nekom serveru. U nekoj bazi. U nekom profilu koji nosi tvoje ime, tvoje navike, tvoje preferencije. I taj profil živi dalje. Bez tebe. I bez tvog pristanka.

I onda, kad sve to znaš, kad sve to shvatiš, ostaje ti samo jedno pitanje: koji kurac smo mi to dopustili? Kako smo došli do točke gdje je normalno da televizor zna što gledamo, a da mi to ne znamo? Kako smo pristali na svijet u kojem je privatnost luksuz, a ne pravo? Kako smo dopustili da nas prodaju, a da nas nitko nije pitao?

Odgovor je jednostavan: zato što nitko ne čita uvjete korištenja. Zato što svi kliknemo "prihvaćam" bez razmišljanja. Zato što vjerujemo da je tehnologija neutralna, a nije. Tehnologija je alat. I kao svaki alat, može se koristiti za dobro ili za zlo. A kad je u rukama ljudi kojima je jedini cilj profit, onda je pitanje samo koliko ćeš dugo ostati naivan.

Tvoj televizor nije tvoj prijatelj. Nije tvoj pomoćnik. Nije tu da ti olakša život. Tu je da te prati. I to radi dobro. Jebeno dobro. Toliko dobro da ni ne znaš da te prati. I to je ono što je najstrašnije. Ne to što te prati. Nego to što te prati, a ti to ne vidiš. I što ćeš, kad jednom vidiš, shvatiti da je jedini način da to zaustaviš — da ga isključiš. Iz struje. Zauvijek.

Ali i tada, negdje, u nekom serveru, tvoj profil i dalje postoji. I dalje živi. I dalje zna što si gledao prošli utorak. I dalje te čeka. Jer, podatci ne umiru. Oni samo čekaju da ih netko ponovno upotrijebi.

Dobrodošli u budućnost. Donijela je račun. I tvoj televizor ga je već platio.

Izvor: zdnet.com