Sergej Ćetković i apsurdna ekonomija nostalgije na opatijskoj pozornici

Šest godina, tri albuma i nebrojeno festivala nakon posljednjeg nastupa, jedan čovjek s gitarom vraća se na drvenu pozornicu ispod zvijezda i cijena ulaznica govori više o našem stanju duha nego cijeli godišnji izvještaji turističkih zajednica. Ljetna pozornica u Opatiji, taj šarmantni relikt belle époque okrenut prema moru, postaje pozornicom za nešto mnogo veće od koncerta — postaje dijagnostički alat za kronično stanje koje možemo nazvati "nostalgijskim deficitom". A pacijent, naravno, nije samo publika.

Tu se ne radi o glazbi. Glazba je samo nosač, medium, .wav datoteka emocija koje su postale rijetka roba. riječ je o potrebi za povratkom u vremenski okvir koji smartfonovi nisu uspjeli arhivirati, u osjećaj koji algoritmi nisu uspjeli replicirati — osjećaj zajedništva ispred jednog izvođača, bez ekrana, bez storyja, bez lajkova, samo s ljudima koji dišu taj vlažni zrak i slušaju taj refren. To je luksuz. A luksuz, kao što znamo, ima svoju cijenu koja nikad nije samo financijska.

Ekonomski model ovakvog događaja je savršena studija suvremene apsurdnosti. Grad, odnosno turistička zajednica ili tko već upravlja tom ljepoticom od pozornice, ulaže u sigurnu kartu. Ćetković nije rizik. Ćetković je ljudski ekvivalent indeksne fondovske obveznice — stabilan, predvidiv, s povijesšcu isplativosti. On neće izazvati skandal, neće otkazati u zadnji čas, neće zahtijevati zelene sobe u obliku jajeta. On će doći, pjevati pjesme koje svi znaju napamet, zahvaliti se na ljubavi i otići. To je transakcija čiste emocionalne razmjene: vi meni svoju pažnju i novac, ja vam osjećaj da niste sasvim izgubili vezu s onim što ste bili prije nego što su mjesečni troškovi postali glavna tema vašeg društvenog života. Poštena razmjena.

No, tu dolazimo do jezgre stvari. Zašto je ta vrsta iskustva postala toliko vrijedna? Zašto ljudi spremno plate cijenu koja bi prije deset godina izazvala kolektivni šok, samo da bi stajali na travi i slušali "Sve je isto, samo je vrijeme drukčije"? Odgovor leži u tehnološkoj i društvenoj izolaciji koju smo sami sebi projektirali. Svaki aspekt života je postao prilagodljiv, personaliziran, on-demand. Možete birati što ćete gledati, kada, s kim, pauzirati, premotati. Možete birati s kim ćete komunicirati, blokirati one koji vam ne odgovaraju, kreirati bubble u kojem su svi dogovoreni. Koncert pod zvijezdama nije personaliziran. Vrijeme nije pauzirano. Vjetar puše kako hoće. Susjed pored vas pjeva falsetom. Cijena piva je očajna. I upravo ta nesavršenost, ta zajednička podložnost trenutku, postaje neizmjerno vrijedna. To je antiteza kontroliranog iskustva. To je stvarnost.

Usporedbe radi, zamislite da netko pokuša prodati "AI-generirani personalizirani nostalgijski koncert". Sjednete u svoj VR headset, algoritam analizira vaše streaming podatke s Deezer-a, sklapa set-listu od pjesama koje su vas emocionalno pogodile između 2005. i 2012., renderira digitalnog izvođača koji liči na mlađu verziju vašeg omiljenog pjevača, a vi možete birati okruženje — opatijska pozornica, dvorana, privatni stan. Ispada savršeno. I potpuno besmisleno. Jer nedostaje jedina stvar koja daje vrijednost: dijeljenje tog nesavršenog trenutka s drugim ljudima koji su također pristali na taj neugodni kompromis. Nedostaje zajedništvo u ranjivosti.

Opatija, na neki način, prodaje upravo tu ranjivost. Prodaje mjesto gdje će se desiti nešto što ne može biti snimljeno u kvaliteti koja će zadovoljiti YouTube algoritam, nešto što će ostati u sjećanju u obliku mutne fotografije i osjećaja vlage u zraku. U vrijeme kada se sve arhivira, backup-a i pohranjuje u cloud, prolaznost postaje ultimativni luksuz. Koncert traje dva sata. Zauvijek je gotov. Vi ste ga ili doživjeli ili niste. Nema replaya. To je jebeno ljudski.

Dakle, nije Ćetković proizvod. Proizvod je pozornica, more, zvijezde i ta kolektivna odluka da se za dva sata odvojite od svog personaliziranog paketa usluga. On je samo vrhunski katalizator, kemijski element koji pokreće reakciju sjećanja. I to je posao koji će uvijek imati klijentelu. Jer tehnologija, koliko god napredovala, ne može sintetizirati osjećaj koji nastaje kada tisuću stranaca pjeva istu pjesmu u istom trenutku, a more tamni u pozadini. To nije podatak. To je iskustvo. A tržište iskustava je jedino koje raste upravo onoliko koliko tehnologija napreduje — jer što smo virtualniji, to nam je fizički, zajednički, prolazan trenutak skuplji.

Pas mater. Možda smo samo izumili ljudskost. I naplaćujemo je premium cijenom.

Izvor: riportal.net.hr