Tisuću i četiristo sigurnosnih rupa zakrpano u jednom danu, a Microsoft to zove rutinskim...

Windows update patches a whopping 1,400 security bugs. Sto četrdeset milijardi dolara je godišnji prihod Microsofta, a oni još uvijek ne mogu zatvoriti rupu u File Exploreru koja postoji od Windowsa 95. Ne mogu. Ne žele. Ne isplati se. Jer sigurnost je trošak, a trošak je nešto što dioničari ne vole. Dioničari vole rast. Rast vole dividende. A dividende vole da se nešto prodaje, a ne da se nešto popravlja.

Dvije zero-day ranjivosti. To su one koje su napadači već koristili dok je Microsoft spavao. Zero-day znači da je netko znao za rupu prije nego što je Microsoft uopće znao da postoji. To je kao da ti netko provali u kuću, a ti tek sljedeći tjedan shvatiš da su ti ukrali televizor. I onda objaviš press release kako si "implementirao nove sigurnosne mjere".

Prvi službeni update za Windows 11 26H2. Dvadeset šesta verzija drugog izdanja. To zvuči kao oznaka za neku vrstu raketnog goriva, a ne za operativni sustav. Microsoft je odustao od imena. Windows 10, Windows 11, Windows 26H2 — brojevi koji ništa ne znače, kao da su ih generirali algoritmom koji je učio od marketinških odjela koji su izgubili kompas. I onda još prodaju priču kako je to "novo iskustvo".

Kraj podrške za Windows 11 24H2 Home i Pro. To je ono što me najviše veseli. Ljudi koji su kupili računalo prije dvije godine, koji su platili licencu, koji su vjerovali da su kupili nešto što će raditi — njima Microsoft poručuje: vrijeme je za novo računalo. Ne zato što vaše staro ne radi. Nego zato što Microsoft želi da kupite novo. I novu licencu. I novi Office. I novi Game Pass. I novu pretplatu na Copilot, koji će vam pisati e-mailove koje nitko neće čitati.

Sjetim se Kvarner Neta, devedesetih. Server u Rijeci, Windows NT 4.0, i mi smo ručno instalirali service packove. Čekali smo da Microsoft objavi zakrpu, testirali je na jednom stroju, pa na drugom, pa tek onda pustili u produkciju. Bilo je to vrijeme kad je update bio događaj, ne rutina. Danas je update svakodnevna stvar, a opet — četrnaest stotina rupa. U jednom danu. To nije rutina. To je kronična bolest koja se manifestira kao poslovni model.

Ako Microsoft zna da ima četrnaest stotina rupa, zašto ih nije zakrpao prije nego što su postale rupa? Zato što ih nije znao. Zato što nitko ne zna koliko rupa postoji dok ih netko ne pronađe. To je kao da pitaš čovjeka koji je izgubio ključeve gdje su mu ključevi. Ne zna. Ali zna da ih je izgubio. I zna da ih mora naći prije nego što netko drugi uđe u stan.

Dvije zero-day ranjivosti u File Exploreru i Bluetooth stacku. File Explorer — alat koji je na svakom Windows računalu od 1995. Bluetooth — tehnologija koja je na svakom prijenosnom računalu od 2005. To nisu egzotične komponente. To nisu napredni serveri u oblaku. To su alati koje koristi svaka baka koja želi poslati sliku unuku na WhatsApp. I te alate je netko probio. I Microsoft je to znao. I šutio je.

Šutio je dok nije morao objaviti patch. Šutio je dok nije postalo neugodno. Šutio je dok nije shvatio da bi ga tužba koštala više od popravka. Jer tako to funkcionira u tech industriji. Ne popravljaš zato što je ispravno. Popravljaš zato što je jeftinije od alternative.

Windows 11 26H2. Dvadeset šesta verzija. Dvadeset šesta godina od Windowsa XP. Dvadeset šesta godina od trenutka kada je Microsoft trebao shvatiti da sigurnost nije feature koji se dodaje na kraju, nego temelj na kojem se gradi sve ostalo. Ali nisu shvatili. Jer da jesu, ne bismo danas pisali o četrnaest stotina rupa. Ne bismo pisali o zero-day ranjivostima. Ne bismo pisali o kraju podrške za sustav koji je jučer bio nov.

Kraj podrške za 24H2 Home i Pro. To znači da će ljudi koji su kupili računalo 2024. morati kupiti novo računalo 2026. Dvije godine. Toliko traje podrška za operativni sustav koji je koštao sto i pedeset eura. Dvije godine. To je manje nego što traje garancija na bojler. Manje nego što traje garancija na bicikl. Manje nego što traje garancija na bilo koji proizvod koji je napravljen da traje.

Microsoft ne prodaje operativne sustave. Microsoft prodaje pretplate. Operativni sustav je samo mamac. Windows je mamac. Office je mamac. Azure je mamac. Sve je mamac za pretplatu. A pretplata znači da plaćaš svaki mjesec, zauvijek, za nešto što si nekad kupovao jednom i koristio dok ne crkne. To je poslovni model koji funkcionira. Za Microsoft. Ne za tebe.

I onda, na kraju, četrnaest stotina zakrpa. Četrnaest stotina priznanja da nešto nije bilo u redu. Četrnaest stotina razloga da se zapitaš zašto još uvijek koristiš Windows. Ali odgovor je jednostavan. Jer svi ostali koriste Windows. Jer tvoj posao koristi Windows. Jer tvoj bankarski sustav koristi Windows. Jer tvoj bolnički sustav koristi Windows. Jer tvoj automobil koristi Windows. Jer svijet koristi Windows. I nitko ne može izaći.

Izvor: zdnet.com