Vatrogasac koji muči pse: sustav koji ne vidi iza uniforme

Dvadeset i jedna godina, vatrogasna uniforma i dvije mrtve životinje. Kombinacija koja bi trebala biti nemoguća, ali evo nas — opet u zemlji gdje se čudimo da je netko tko gasi požare sposoban paliti vatru u vlastitom dvorištu. Zapovjednik je reagirao brzo, otkaz je stigao taj dan, procedure su odrađene, izjave dane, i svi su zadovoljni jer je pravda zadovoljena. Osim pasa, naravno. Njima više nije važno.

Procedura je odrađena besprijekorno. Čim je policija uhitila dvadesetjednogodišnjaka pod sumnjom da je teško zlostavljao i usmrtio dva psa na području Bala, vatrogasna postrojba je reagirala brzinom koju bi poželjeli svakom požaru na otvorenom. Djelatnik je udaljen iz službe, zapovjednik se oglasio, osudio, naglasio da najoštrije osuđuje. Sve po P.S.-u. Jedino što fali u tom savršenom scenariju je pitanje koje nitko ne postavlja: kako je netko tko je sposoban za ovakvo nasilje uopće prošao psihološku selekciju za posao koji podrazumijeva spašavanje tuđih života?

To nije pitanje za vatrogasce. To je pitanje za sustav koji uniformu tretira kao dokaz karaktera. Vatrogasac, policajac, vojnik, doktor — profesije koje automatski dobivaju benefit sumnje jer eto, nose uniformu, polažu zakletve, imaju legitimacije. A ispod uniforme je često običan čovjek sa svim manama, frustracijama i psihopatologijama koje dolaze s ljudskom vrstom. Samo što taj čovjek sada ima ključeve od vozila hitne pomoći, pristup opremi za spašavanje i autoritet koji mu otvara vrata u tuđe domove u najranjivijim trenucima.

Istra je mala. Rovinj još manja. U takvim sredinama svi znaju sve, ali sustav funkcionira na povjerenju i preporukama. Netko je rekao da je dečko dobar, netko je potpisao da je psihički stabilan, netko je zaključio da mladost i entuzijazam nadoknađuju sve manjkove. I eto ga — dvadesetjednogodišnjak s uniformom i skrivenom sposobnošću za nasilje koje je trebalo čekati dvije mrtve životinje da izađe na vidjelo.

Nije ovo priča o vatrogascima. Vatrogasci su u ovom slučaju odradili svoj posao kako treba — brzo, odlučno, bez oklijevanja. Zapovjednik je učinio jedinu ispravnu stvar i to treba pohvaliti. Ali ovo je priča o sustavu koji testira ljude na papiru, a ne u stvarnosti. Psihološki testovi koje prolazimo za posao su smijeh. Ispunjavaš upitnik, označiš da nisi nikad razmišljao o nasilju, da voliš životinje, da si timski igrač. I dobiješ posao. Nikad ne provjeravaju što radiš kad nitko ne gleda.

Dva psa su mrtva. Jedan čovjek je izgubio posao. Sustav je funkcionirao — ali samo nakon što je tragedija već nastupila. To je definicija reaktivnog društva: čekamo da se dogodi najgore pa onda brzo reagirano, osuđujemo, otpuštamo, zaboravljamo. Nikad ne pitamo zašto nismo spriječili ono što se moglo predvidjeti.

Jer evo što znamo iz forenzike podataka i kriminologije: nasilje prema životinjama je statistički prediktor nasilja prema ljudima. FBI to koristi kao indikator. Profileri to koriste kao rani znak. Istraživanja su pokazala da velik broj serijskih ubojica počinje s mučenjem životinja. To nije tajna, to je dokumentirani obrazac ponašanja koji se ponavlja s matematičkom preciznošću. A opet, dvadesetjednogodišnjak koji je, po svemu sudeći, sposoban za ovakvu okrutnost, prolazi selekciju za posao u kojem će spašavati ljude i imovinu.

Nije li to malo... jebeno?

Naravno da jest. Ali nećemo o tome. Bit će izjava, osuda, članaka, komentara na portalima, i za tjedan dana sve će biti zaboravljeno. Dečko će dobiti kaznu, možda uvjetnu, možda zatvorsku, ovisno o sudskoj praksi koja je u Hrvatskoj za ovakve stvari blaga do besramna. Vatrogasna postrojba će nastaviti raditi, zapovjednik će biti zadovoljan što je brzo reagirao, a sustav će nastaviti proizvoditi iste greške jer nema povratne informacije.

Jedino što ostaje su dva psa koja više neće ništa reći. I to je, na kraju dana, jedina istina koja vrijedi.

Izvor: riportal.net.hr