1200 tužbi i jedan ček

Prva školska tužba protiv mete za mentalno zdravlje mladih završila je nagodbom. Nakon što je Breathitt County u Kentuckyju pristao na uvjete, ostalih 1200 sličnih tužbi u redu za suđenje dobilo je jasnu poruku: kompanija je spremna platiti da ne bi morala odgovarati na pitanja. Ne na sudu, ne pred porotom, ne pred kamerama. Samo tihim transferom s jednog računa na drugi.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Jer kad si Meta i tvoj proizvod je algoritamski optimiziran za maksimalno zadržavanje pažnje — što u prijevodu znači da si dizajnirao sustav koji djeci krade san, pažnju i živce — onda je nagodba jeftinija od transparentnosti. Jeftinija od priznanja. Jeftinija od redizajna koji bi smanjio angažman za deset posto i time bacio milijarde dolara oglasnog prihoda u vjetar.

Izračun je brutalan, ali matematički neupitan. Ako prosječna nagodba košta deset milijuna dolara po školskom okrugu, a imaš 1200 takvih, to je dvanaest milijardi. Puno. Ali ne i preskupo za kompaniju koja je u jednom kvartalu 2024. zaradila 40 milijardi dolara od oglašavanja. Dvanaest milijardi je tri mjeseca rada. Tri mjeseca dopuštanja da algoritmi rade ono što rade — i račun je podmiren.

Tu leži istina koju nitko ne želi izgovoriti naglas, pa ću je ja: Meta nije platila odštetu. Meta je kupila tišinu. Kupila je pravo da ne mora otvoriti svoje servere i pokazati kako točno njezini modeli strojnog učenja obrađuju podatke o tinejdžerima koji su u tri ujutro još uvijek na ekranu. Kupila je pravo da ne mora svjedočiti o internim studijama koje su, prema procurjelim dokumentima, još 2019. pokazale da Instagram povećava anksioznost kod djevojčica od 13 do 15 godina. Kupila je pravo da nastavi poslovati kao da se ništa nije dogodilo.

A nije se dogodilo. Samo je jedna škola u Kentuckyju dobila ček. I to je to.

Ono što je posebno jebeno u cijeloj priči jest način na koji su škole postale kolateralna šteta digitalne revolucije. Kad su pametni telefoni ušli u učionice, nitko nije pitao učitelje žele li postati moderatori društvenih mreža. Nitko nije pitao ravnatelje jesu li spremni za posao koji uključuje svakodnevno rješavanje sukoba nastalih na TikToku, dežurstvo zbog cyberbullyinga i sastanke s roditeljima čija djeca ne spavaju jer im algoritam servira content u jedan ujutro.

Škole su postale prva linija fronte. A kad si prva linija fronte, troškovi su tvoji. Više psihologa, više socijalnih radnika, više treninga za nastavnike, više roditeljskih sastanaka na kojima objašnjavaš zašto tvoj sin ne može odvojiti pogled od ekrana. Škole su platile cijenu. A onda su tužile.

I dobile su nagodbu.

Ali evo dijagnoze, bez medicinskog rječnika: problem nije u ekranima. Problem nije u mobitelima. Problem je u poslovnom modelu koji se temelji na tome da korisnik što duže gleda u ekran, a najduže gledaju oni koji su najranjiviji. Djeca. Tinejdžeri. Ljudi čiji prefrontalni korteks još nije dovoljno razvijen da kaže "dosta je".

Poslovni model društvenih mreža nije povezivanje ljudi. To je bila priča za rane investitore. Poslovni model je ekstrakcija pažnje. A najprofitabilnija pažnja je ona koja se ne može otrgnuti. Ona koja stvara ovisnost. Ona koja budi emocije — bijes, zavist, tjeskobu, usamljenost. Jer te emocije najbolje zadržavaju pogled na ekranu. I najbolje prodaju oglase.

Ako misliš da pretjerujem, pogledaj dokumente koje je Frances Haugen procurila 2021. Interna Meta istraživanja pokazala su da 32 posto tinejdžerica osjeća da im Instagram pogoršava tjelesnu sliku. Meta je znala. I nastavila je. Jer promjena algoritma znači pad angažmana, a pad angažmana znači pad prihoda. I tako se vrti.

Nagodba u Kentuckyju je poruka svima koji očekuju pravdu kroz sustav: neće je biti. Ne na ovaj način. Pravni sustav je prespor, preskup i previše predvidljiv za kompanije koje imaju novca da čekaju i plaćaju. Tužbe će se rješavati nagodbama. Nagodbe će biti povjerljive. A algoritmi će nastaviti raditi ono što rade.

Jedino što bi moglo promijeniti stvari nije sud. Nije tužitelj. Nije porota. To je regulativa. Zakoni koji definiraju što smiješ raditi s pažnjom djece. Zakoni koji kažu: ne smiješ koristiti algoritme koji su optimizirani za maksimalno zadržavanje ako su korisici maloljetni. Zakoni koji uvode obvezu redizajna — defaultne postavke koje štite, a ne one koje izvlače podatke.

Europska unija je u tome prednjačila s GDPR-om i Aktom o digitalnim uslugama. Ali izvršenje je sporo, kazne su premalene u usporedbi s prihode, a kompanije su naučile igrati igru odgađanja. Amerika tek treba donijeti savezni zakon o privatnosti podataka. Dok se to ne dogodi, škole će nastaviti tužiti, kompanije će nastaviti nagodbe, a djeca će nastaviti gledati u ekrane.

I tako smo došli do točke u kojoj je jedino pitanje koje vrijedi postaviti: ako je Meta toliko pametna da može izgraditi algoritam koji drži pažnju milijarde ljudi, zašto joj treba 1200 tužbi i jedna nagodba da shvati da je to možda problem?

Odgovor je jednostavan. Nije problem. To je poslovni model.

Izvor: thenextweb.com