1300 eura za lekciju iz povjerenja

Tisuću tristo eura je cijena koju je jedna 81-godišnjakinja sa Škurinja platila da bi naučila ono što smo svi trebali znati od dana kad smo prvi put čuli za one kurac priče o "djelatnicama tvrtke" koje dolaze na vrata. Dvije ženske osobe, lažno predstavljanje, nestali novac. Klasična shema koja funkcionira otkad postoji civilizacija, a funkcionirat će i dalje jer ljudi vjeruju. I to je cijela priča, zar ne? Nije. Jer ovo nije samo priča o dvije prevarantice i jednoj starici. Ovo je priča o infrastrukturi povjerenja koja se u ovom društvu gradi na istom temelju kao i krški teren iza Rijeke — na pijesku. Dvije žene su se predstavile kao djelatnice jedne tvrtke. Kojeg vraga je to bitno? Koja tvrtka? Koji je bio izgovor? "Provjera brojila"? "Čišćenje ventilacije"? "Prodaja jeftinijeg strujnog paketa"? Nije važno. Važno je da su otvorile usta i izgovorile nešto što zvuči kao legitimna institucija, a baka je otvorila vrata. I vrata su se zatvorila. S novcem. A sad dolazi dio koji boli više od izgubljenih eura. Ovakve priče se događaju svaki tjedan na ovim prostorima. Policija izvještava, mediji prenesu, ljudi kimnu glavom i kažu "jadna baka, eto kako je to opasno." I sljedeći tjedan — ista stvar. Druga baka. Drugi kvart. taj kurac. Jer sustav koji bi trebao štititi najranjivije funkcionira na principu "prijavi pa ćemo vidjeti", a prevencija je svedena na plakat u Domu umirovljenika koji nitko ne čita jer su slova premala, a naočale su ostale u kuhinji. Pogledajmo malo širu sliku. U IT-u sam proveo 30 godina i naučio jednu stvar: najbolja sigurnost nije ona koju vidiš, nego ona koja je ugrađena u proces. Ne stavljaš alarm nakon što su ti provalili kuću, nego prije. Ne kupuješ vatrodojavu nakon što ti je izgorjela šupa, nego prije. Ali u ovom društvu, prevencija je luksuz koji si netko može priuštiti samo ako se već dogodila katastrofa. To je kao da čekaš da ti pacijent umre da bi dijagnosticirao prehladu. I sad, tko je ovdje kriv? Prevarantice, naravno. One su počiniteljice, ne postoji "ali" koji ih opravdava. Ali postoji sustav koji im omogućuje da djeluju. Sustav u kojem se starije osobe prepuštaju same sebi, u kojem susjedi ne znaju tko živi pokraj njih, u kojem je "ne otvaraj vrata nepoznatima" postala mantra koja se ponavlja dok ljudi umiru od usamljenosti. Jer baka nije otvorila vrata zato što je glupa. Otvorila ih je zato što je ljudsko biće koje je naviklo da netko pokuca na vrata i kaže "dobar dan, došli smo vam pomoći." A pomoć je uvijek dobrodošla kad si sam. Pogledajte brojke. U Hrvatskoj svake godine deseci tisuća eura nestanu kroz ovakve sheme. A to su samo prijavljeni slučajevi. Koliko ih se ne prijavi jer se ljudi srame? Jer su uplašeni? Jer misle da će ih netko okriviti? "Pa kako si mogla biti tako naivna?" — to je pitanje koje čuje svaka žrtva, a koje je gore od same krađe. Jer krađa ti uzme novac. Sram ti uzme dostojanstvo. I tu dolazimo do točke u kojoj tech industrija, koja bi trebala biti dio rješenja, postaje dio problema. Jer dok se u Rijeci dvije žene predstavljaju kao djelatnice tvrtke i kradu 1300 eura, u Silicijskoj dolini se predstavljaju kao "revolucionari" i kradu milijarde. Ista shema, drugačiji omot. Umjesto "djelatnica tvrtke", oni kažu "AI startup koji će promijeniti svijet." Umjesto 1300 eura, oni uzmu 130 milijuna. I svi plješću. Jer je to "inovacija." A baka koja je izgubila mirovinu je "naivna." Naravno da je razlika u tome što startupovi imaju odvjetnike i PR timove koji njihove prijevare pretvaraju u "neuspješne poslovne modele." Prevarantice sa Škurinja nemaju taj luksuz. One su uhvaćene na djelu, njihov modus operandi je transparentan u svojoj jednostavnosti. Nema term sheeta, nema due diligencea, nema "pivota." Samo vrata. Samo laž. Samo novac. Ali etika je ista. Kao što u IT-ju kažemo: "if it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck — it's probably a duck." Ako netko dođe na tvoja vrata i kaže da je iz tvrtke koju nisi zvao, da treba provjeriti nešto što nisi tražio, i da treba novac — to je patka. Bez obzira nosi li štikle i torbu ili hoodicu i laptop. Patka ostaje patka. I što sad? Što učiniti s ovom informacijom? Možemo sjediti i pljuvati po prevaranticama, što je zasluženo. Možemo pljuvati po sustavu, što je također zasluženo. Ili možemo postaviti pitanje koje nitko ne postavlja: što je s bakom? Tko će njoj vratiti tih 1300 eura? Tko će joj vratiti osjećaj sigurnosti? Tko će joj objasniti da nije ona kriva što je vjerovala ljudima koji su došli na njena vrata? Jer , ovo nije priča o kriminalu. Ovo je priča o društvu koje je izgradilo sustav u kojem je povjerenje postalo teret, a ne vrlina. Društvo u kojem je "ne vjeruj nikome" postala jedina sigurnosna mjera. I to je, jebote, najtužniji dio cijele priče. 1300 eura je izgubljeno. Ali povjerenje koje je izgubljeno — to se ne mjeri u eurima.

Izvor: riportal.net.hr