145 godina humanitarnog rada u Rijeci i nitko nije pitao zašto nam to treba

Osamdesetih i devedesetih, dok smo u Kvarner Netu lovili kabel po krovovima i objašnjavali ljudima da internet nije neka nova vrsta faksa, Crveni križ je već imao 105 godina tradicije. To je ta vrsta kontinuiteta koja ti kaže: dok ti programiraš u podrumu, netko drugi pakira juhe za stare i bolesne. Nemaš pojma o tome. Nitko od nas nema. I to je problem — ne što ne znaš, nego što si uvjeren da ti to ne treba.

Na Jadranskom trgu su proteklog tjedna postavili šatore, demonstrirali reanimaciju, dijelili informacije i podsjećali prolaznike da postoji organizacija koja već 145 godina radi ono što bi država trebala raditi da je normalna. A država nije normalna. Nikad nije bila. I neće postati zato što će netko izmisliti novu aplikaciju za dostavu hrane. Crveni križ u Rijeci ne radi ništa spektakularno. Radi dosadne stvari: skuplja hranu, organizira tečajeve prve pomoći, brine o starijima, vodi socijalne programe. Dosadne stvari koje su dosadne jer su osnovne. Jer bi trebale biti riješene. Jer u normalnoj državi ne bi trebale postojati humanitarne organizacije koje krpaju rupe u socijalnom sustavu — one bi bile samo dodatak, ne nužda.

Ali živimo u državi gdje su humanitarne organizacije postale infrastruktura. I to teška, jebeno bitna infrastruktura. Kao asfalt. Kao vodovod. Kao onaj server u podrumu koji mora raditi 24/7 jer će bez njega cijela firma stat. Samo što ovdje ne staje firma — staju ljudi. Ljudi koji su pali kroz sve mreže koje je država trebala razapeti. I onda dode Crveni križ i kaže: daj meni, ja ću.

To nije lijepa priča. To je tužna priča. Jer svaka pohvala Crvenom križu je ujedno i optužnica sustava koji ne može bez njega. I onda na Svjetski dan Crvenog križa izađu novinari, snime šatore, napišu lijepe riječi o humanosti i tradiciji, i svi se osjećaju bolje. Nitko ne pita zašto u 21. stoljeću, u gradu koji se ponosi svojom industrijskom i pomorskom poviješću, još uvijek trebamo volontere da dijele hranu. Nitko ne pita zašto je najstarija humanitarna organizacija u Hrvatskoj ujedno i najpotrebnija. Nitko ne pita gdje je država, gdje su gradovi, gdje je sustav koji bi trebao spriječiti da ljudi uopće dođu u situaciju da im treba paket hrane.

Jer je neugodno. Jer bi odgovor bio: nigdje. Država je u svom uredu, radi na strategijama i analizama i izvještajima koje nitko ne čita. Grad je u svojoj vijećnici, dogovara proračunske stavke i političke kompromise. Sustav je sustav — papirnati, trom, birokratski i potpuno nesposoban da reagira na stvarnost. A Crveni križ je na terenu. S volonterima. S kutijama. S toplom juhom. I to nije herojstvo — to je normalna reakcija normalnih ljudi na abnormalnu situaciju.

I onda dođe netko s tehnološke scene i kaže: pa zašto ne digitalizirate? Zašto nemate aplikaciju? Zašto ne koristite AI za optimizaciju distribucije? I u pravu je. Teoretski. Praktično, boli ga kurac. Jer nije problem u alatu — problem je u tome što Crveni križ u Rijeci ne treba pametniju aplikaciju. Treba više ljudi koji će nositi kutije. Treba više novca da kupi više hrane. Treba političku volju da se sustav promijeni tako da mu ne treba Crveni križ za osnovne stvari. A to se ne rješava s aplikacijom. To se rješava s proračunom, s poreznom politikom, s odlukom da je socijalna sigurnost prioritet, a ne trošak.

Ali to je dosadno. To nije sexy. To ne dobiva lajkove na LinkedInu. Puno je lakše napisati post o tome kako blockchain može riješiti humanitarnu krizu nego sjesti i smisliti kako financirati 145 godina staru organizaciju da nastavi raditi ono što radi. Jer blockchain ne treba hranu. Blockchain ne treba grijanje. Blockchain ne treba inzulin. A ljudi trebaju.

I tako Crveni križ nastavlja. Bez buke. Bez PR kampanja. Bez startup pitcha. Samo — evo nas, tu smo, 145 godina, radimo istu stvar, i radit ćemo je dokle god treba. A trebat će. Jer dok god postoji netko tko nema za juhu, postoji i netko tko će mu je dati. I to nije tehnologija. To je ljudskost.

Koji kurac smo napravili od društva kad nam je za osnovnu ljudskost potrebna organizacija stara 145 godina?

Izvor: fiuman.hr