40. Kolegij gradonačelnika: tko financira sranje?

Četrdeset puta su se okupili. Četrdeset puta su razgovarali. A pitanje ostaje: gdje završi taj novac? Na kolegiju gradonačelnika u maloj gradskoj vijećnici prošli su tjedan raspravljali o financijskim potporama udrugama, manifestacijama i komunalnim pitanjima, a kao da su se dogovorili da će svaka rasprava rezultirati istim zaključkom — novac se dijeli, ali nitko ne zna tko ga zapravo koristi.

Kao da se radi o nekom natjecanju tko će smisliti najgluplji način trošenja javnog novca. Organizacije se natječu za potpore kao da su u igri tko će dobiti veći komad kolača, a onda svi zajedno sjede i veselo se javljaju na savjetovanje kako bi se dogovorili tko će dobiti što. Čini se kao da svi zaborave da taj kolač dolazi iz istog proračuna, proračuna koji bi se trebao koristiti za nešto od javnog interesa, ne za udvaranje nekim marginalnim udrugama koje često služe samo za provođenje nečijih privatnih interesa.

Koji kurac?

Naravno, uvijek se nađe neko tko će reći da je potpora važna za razvoj sporta, kulture ili nekih drugih oblika društvenog života. Ali istina je da se često radi o financiranju manifestacija koje su više u službi marketinga nego stvarnog angažmana. I tako se pojavljuju razne manifestacije koje na kraju donose više štete nego koristi, ali eto, važno je da su se održale i da se netko može pohvaliti da je sudjelovao. U tom trenutku, javno se zaboravi da su ti taj ljudi na vlasti prodavali priču o održivosti i odgovornosti.

Posljedice ovakvog trošenja novca su često katastrofalne. Dok jedni uživaju u novcu koji pada s neba, drugi se bore s posljedicama loših odluka. Primjerice, kako se uopće može opravdati trošenje novca na manifestacije koje ne donose nikakvu stvarnu vrijednost? Ako je travnjak u parku u kojem se održava manifestacija u gorem stanju od stanja u kojem je bio prije, onda se postavlja pitanje — tko je odgovoran za tu katastrofu?

A o komunalnim pitanjima da i ne govorimo. Na svakom kolegiju, uvijek se vrti ista priča: promet, smeće, ulice. Ali kad se dođe do rješenja, svi se pravdaju da je to prekomplicirano, da nema dovoljno novca, da je sve u rukama nekih drugih. U međuvremenu, građani se bore s problemima koje su vlasti trebale riješiti. I tako se perpetuira ta spirala neodgovornosti i nečinjenja.

Zato se pitam — gdje su svi ti novci koji se dodjeljuju udrugama i manifestacijama? U nečijem džepu? U nečijoj kasici? Ili možda u nečijem nevidljivom proračunu koji se nikad ne prikazuje? Jer kad dođe vrijeme za obračun, svi su nezadovoljni, svi se žale na nedostatak sredstava, ali kad se zagrebe ispod površine, jasno je da se radi o jednoj velikoj igri u kojoj su građani jedini gubitnici.

Kako je moguće da se novac koji bi trebao služiti za poboljšanje života građana troši na gluposti? Ako je potpora tako važna, tko je taj tko odlučuje o tome što je vrijedno financiranja? Pitanja se samo množe, dok se odgovori vječno čekaju.

Možda bi trebalo jednom sjesti i ozbiljno se pozabaviti ovim pitanjima, umjesto da se odrađuju ritualni sastanci na kojima se samo ponavljaju fraze i prazne priče. Jer dok se svi zabavljaju sa svojim manifestacijama, ulice su pune rupa, a građani se bore s problemima koje bi vlasti trebale riješiti.

I tako se kolegij pretvara u farsu, a financijska podrška u još jedan način kako se zavaravaju građani. I dok se svi smiju i plešu oko kolača, život u gradu postaje sve teži. Jedino što ostaje su pitanja. A odgovora, naravno, nema.

Izvor: fiuman.hr