Devet milijuna eura za softver koji otkriva gdje se u Njemačkoj smije graditi, a gdje ne — to zvuči...

Pustimo na trenutak AI čipove, humanoidne robote i ljude koji prodaju agente koji umjesto tebe obavljaju razgovore za posao. Nijemci su upravo dali devet milijuna eura firmi koja se bavi nečim tako ne-sexy da bi svaki pitch coach u Silicijskoj dolini dobio osip: katastrom. Zemljišnim knjigama. Prostornim planovima. Onim PDF-ovima koje je općina u Bavarskoj zadnji put ažurirala 2011. i koje nitko živ ne može pročitati bez tri kave i jednog diplomiranog geodeta.

I to je poanta. Cijeli zapadni svijet ima stambenu krizu, a nitko ne može graditi jer — evo genijalnog uvida — ne zna gdje smije graditi. Ne zato što nema zemljišta. Ne zato što nema novca. Nego zato što je informacija o tome što je na nekoj parceli dopušteno zakopana u digitalnom močvarnom krajoliku koji su gradili ljudi koji su mrzili korisnike.

Analitika zemljišta i nekretnina. Na njemačkom tržištu. Devet milijuna eura serije A. Vođeno od strane venture studija koji je izrastao iz zadružnog sektora. Zadružnog. Kao da je netko uzeo najsuhoparniju granu kapitalizma i najsuhoparniju granu birokracije i spojio ih u jednu firmu — i onda ta firma dobije novac.

Prvo, pošteno priznanje: ovo je jedan od rijetkih tech sektora gdje je problem stvaran, a ne izmišljen da bi se opravdala valuacija. Kad ti startup kaže da rješava "early-stage real estate planning", to nije buzzword. To je doslovno: netko ima parcelu, hoće znati može li tamo sagraditi zgradu, koliko katova, gdje su infrastrukturni vodovi, koji su rokovi za dozvole, i koliko će ga to sve koštati prije nego što je uopće kupio zemljište. Trenutno se to rješava tako da unajmiš odvjetnika, geodeta, arhitekta i konzultanta, platiš im pet znamenki, čekaš šest mjeseci, i na kraju otkriješ da je pola parcele u zoni zaštite nekog endemskog puža koji živi samo tamo.

Dakle, ideja je dobra. Ali ideja je dobra već dvadeset godina. Zašto sada? Zato što je sada trenutak kad je AI dovoljno jeftin da se taj kaos može probaviti, a regulativa dovoljno stroga da nitko ne može reći "ma idemo na divlje". Kombinacija koja se događa jednom u generaciji.

Sad ono što me stvarno zanima. Devet milijuna eura nije puno. To je u svijetu AI startupa jedna dobra večera i pola konferencijskog sponzorstva. Ali za firmu koja se bavi analitikom zemljišta u Njemačkoj, to je ozbiljan novac. Jer Njemačka nije jedna država kad je riječ o gradnji — to je šesnaest država, dvanaest tisuća općina, i vjerojatno tri milijuna lokalnih propisa koji se međusobno mrze. Digitalizirati to znači digitalizirati birokraciju koja je ponosna na to što nije digitalizirana.

I tu dolazimo do zanimljivog paradoksa. Firma koja prodaje alat za navigaciju kroz birokraciju zapravo profitira od činjenice da je birokracija neprobojna. Ako njemačke općine sutra sve objave u jednom čistom, standardiziranom, strojno čitljivom formatu — ova firma nema posao. Njihov poslovni model je zapravo: "Birokracija je previše komplicirana da bi je ijedan normalan čovjek savladao, pa ćemo mi to napraviti umjesto njega."

To nije kritika. To je zapravo poštenije od pola stvari koje se danas prodaju pod "AI rješenje". Firma ne tvrdi da mijenja svijet. Tvrdi da može pročitati ono što je država već napisala, samo što je napisala tako da nitko živ ne može naći. To je... korisno. Jebeno korisno, zapravo.

Ali sad dolazi onaj dio koji me tjera da se nagnem preko šanka i pogledam bolje. Tko je kupac? Investitor u nekretnine? Developer? Općina? Jer ako je kupac developer koji gradi pet zgrada godišnje, devet milijuna eura je previše za tržište koje broji možda nekoliko tisuća ozbiljnih igrača u cijeloj Njemačkoj. A ako je kupac općina — jao. Prodavati softver njemačkoj općini je kao da pokušavaš prodati dijetu čovjeku koji je upravo pojeo tri svinjska rebra i zakleo se da počinje u ponedjeljak. Nabavni postupci, proračunski ciklusi, odbori, javne rasprave, i na kraju netko u Općinskom vijeću kaže "a zašto to ne bismo radili ručno, kao i do sada".

Ako je kupac privatni sektor — dobro, ima smisla. Ako je javni — sretno im bilo, jer prodaja u javni sektor je jedini posao na svijetu gdje ti kupac može reći "ne" čak i kad si mu spasio živote, samo zato što nisi ispunio obrazac na kojem je zadnji put promijenjen font 1997.

Ono što ovu priču čini zanimljivijom od tipične startup vijesti je tko je uložio. Ne fond rizičnog kapitala koji lovi deseterostruki povrat u tri godine. Nego venture studio povezan sa zadružnim sektorom. Zadruge. One iste institucije koje su izgradile pola Njemačke nakon rata i koje nitko u tech svijetu ne spominje jer ne zvuče dovoljno futuristički. Ako zadružni sektor ulaže u analitiku zemljišta, to znači da je problem dosegao razinu na kojoj ga čak i konzervativni, dugoročni, ne-tech investitori prepoznaju kao egzistencijalan. To je signal koji vrijedi više od devet milijuna.

I tu je prava poanta cijele ove priče, ona koju naslovi neće napisati. Tech industrija je zadnjih deset godina rješavala probleme koje nitko nije imao — aplikacije za dijeljenje fotografija hrane, platforme za pronalaženje ljubavi na temelju algoritma koji ne razumije ništa osim klikanja, i milijardu dolara vrijedne firme koje prodaju ništa što se može fizički dotaknuti. A onda je došla stambena kriza, inflacija, i činjenica da u pola zapadnog svijeta mladi par s dvije solidne plaće ne može kupiti stan. I odjednom, ono što je bilo ne-sexy postaje sexy: softver koji rješava pitanje gdje će ljudi živjeti.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu je trebalo petnaest godina da shvati da je najveći problem na svijetu — nakon rata i gladi — upravo to što ne možeš dobiti dozvolu da sagradiš kuću na zemljištu koje posjeduješ? Moja baka je to znala bez ijednog algoritma. Nije znala objasniti zašto, ali je znala da ako hoćeš nešto sagraditi, prvo moraš pitati četiri ureda i platiti tri pristojbe. To je znanje generacija. AI ga sada otkriva iznova, uz devet milijuna eura potpore.

Ali ne budimo cinični do kraja — jer ovdje ima stvarnog napretka. Ako softver može skratiti proces od šest mjeseci na šest dana, to nije samo ušteda. To je promjena u tome tko uopće može ući u igru. Trenutno gradi onaj ko ima odvjetnike i vrijeme. Ako alat omogući malom čovjeku da vidi što smije na svojoj parceli bez da unajmi tim stručnjaka, to je redistribucija moći — mala, spora, ali stvarna.

Naravno, postoji i verzija gdje ovo završi kao još jedan sloj posrednika. Umjesto da ti treba odvjetnik, treba ti odvjetnik plus pretplata na platformu. Umjesto da ti treba geodet, treba ti geodet plus API poziv koji košta po upitu. Tehnologija koja je trebala ukloniti birokraciju često je završi tako da birokraciju presvuče u novi softver i naplati pristup.

I zato ovaj njemački potez zaslužuje praćenje, a ne samo naslov. Devet milijuna eura nije ishod. To je opklada. Opklada da će se u sljedećih pet godina gradnja u Europi od blokirane pretvoriti u barem polu-funkcionalnu, i da će netko na tome zaraditi. Ako uspiju — dobro, imat ćemo manje praznih parcela i više stanova. Ako ne uspiju — imat ćemo još jedan softver koji je trebao spasiti svijet, a završio kao još jedan trošak u proračunu nekog odjela za urbanizam.

U oba slučaja, netko će reći da je to bio nužan korak. Jer u tech industriji, svaki promašaj se retroaktivno pretvori u "valuable learning". Samo što learning ne stanuje nigdje. Stanovi stanuju.

Izvor: tech.eu